Među finalistima iz Europe, Azije i Amerike upravo je njezina interpretacija ostavila najdublji trag.
U Utrechtu je proteklog vikenda završeno 9. svjetsko natjecanje harfista, a u tihoj završnoj minuti, nakon što je posljednji ton utihnuo, najviša je nagrada pripala osječkoj harfistici Veroniki Lemishenko. Dva dana polufinalnih nastupa i završnica s troje finalista pretvorili su se u glazbeni maraton u kojem je upravo ona ostavila najsnažniji trag.
Natjecanje je ove godine okupilo 13 polufinalista iz Europe, Azije i Sjeverne Amerike, glazbenike koji su u Utrecht stigli nakon predselekcije i online kruga održanog još u jesen 2025. U finalu su uz Lemishenko nastupili Anna Amigó i Motoshi Kosako, no žiri je jednoglasno prepoznao njezinu interpretativnu cjelovitost.
U završnici je izvela program „Riječi, zvukovi, misli“, zamišljen kao intimno glazbeno putovanje kroz psihološke pritiske, ograničavanje prava, ponovno približavanje prirodi, iskustva karantene, stvarnost rata i tiha promišljanja o ljubavi, smrti i vječnosti. Njezina izvedba nosila je i koncept i emociju, ali bez viška geste — upravo onako kako žiri, predvođen škotskom harfisticom i skladateljicom Rachel Newton, najviše cijeni.
Uz Newton, u žiriju su sjedili harfisti Emmanuel Padilla Holguín i Masumi Nagasawa, senegalski glazbenik Mola Sylla, indonezijska sopranistica Bernadeta Astari te nizozemski jazz pijanist i skladatelj Rembrandt Frerichs — sastav koji je natjecanju dao širok estetski raspon i rijetko viđenu interdisciplinarnost.
Prva nagrada donosi joj 5000 eura i dvogodišnji program profesionalne podrške, od karijernog mentorstva do međunarodnih nastupa između ovog i sljedećeg izdanja natjecanja 2028. godine.
Rođena u Ukrajini, Lemishenko danas djeluje kao prva harfistica HNK-a u Osijeku, umjetnička direktorica festivala Glowing Harp i gostujuća mentorica na Kraljevskom konzervatoriju u Birminghamu. Njezina koncertna putanja proteže se Europom, Azijom i SAD‑om, a kroz vlastitu zakladu kontinuirano podupire mlade ukrajinske harfiste i promiče glazbenu kulturu svoje zemlje.
U Utrechtu je, međutim, govorila samo glazba — i u toj je tihoj završnoj minuti postalo jasno da je upravo ona ove godine imala najviše toga za reći.
