Nakon više od deset godina rada, 34-godišnji bariton Leon Košavić iz osječkog Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) zakoračit će u novo profesionalno poglavlje. Svakodnevnu dinamiku kazališta zamijenit će hodnicima Muzičke akademije u Zagrebu.
Nakon više od deset godina na sceni, odlučili ste otvoriti novo poglavlje.
‘Nisam mislio da ću ikada završiti u pedagoškim vodama, ali isto tako da su me me pitali kao petnaestogodišnjaka vidim li se gdje sam trenutačno, rekao bih – ni u najluđim snovima. Mislim da bi bilo sebično ne podijeliti iskustvo koje sam stekao i koje stječem nastupajući u Europi i svijetu. Veseli me nečiji napredak i sretan sam kada mogu pomoći u rješavanju problema ili nedoumica.’
Koja uloga ili nastup su ostavili najdublji trag na Vas?
‘Teško je staviti prst na samo jedan. Međutim, jedna od dražih uspomena mi je produkcija Don Giovannija u Osijeku, jer je njome započela suradnja i ta dugogodišnja „ljubavna“ veza mene i Osijeka/Slavonije.’
Prelazak s pozornice u učionicu nije mali?
‘Svakako nije lak i bez velikih promjena, ali volim nove izazove i smatram da prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi, iako još uvijek se nadam da sam u skupini koja se smatra mladom i bez toga.’
Postoji li nešto što biste danas napravili drukčije?
‘Ne, ne žalim ni za čim, jer je upravo ovaj put onaj koji sam odabrao da se poslije ne bih pitao što bi bilo da sam…’
Je li teško balansirati između umjetničkih ambicija i privatnog života?
‘Najteže barem za mene osobno. Djetinjstvo sam proveo u Ozlju, pitoresknom gradiću skrivenom uz tok rijeke Kupe; imao sam bezbrižno i prekrasno djetinjstvo. Teško se naviknuti na velike, užurbane i dehumanizirane gradove, ali imao sam tu sreću da me život uvijek vodio natrag u sredine koje su me nahranile za daljnju bitku s istima. Odnedavno opet živim u Ozlju, u komadiću raja kojega mogu nazvati svojim, tako da usudim se reći da se bitka još uvijek vodi, ali naše trupe čvrsto drže frontu uz pozitivan trend.’
U čemu vidite najveću razliku između rada u kazalištu i onog na Akademiji?
‘Najveća razlika je u tom što moje misli, poglede i ideje ne prezentiram kao do sad bez posrednika, već se one miješaju s prirodom studenta i zatim izlaze na vidjelo.
Što biste sami sebi kao mladom pjevaču s početka karijere nakon bogatog scenskog iskustva poručili?
‘Ne brini, sve će doći na svoje. Ako u nekom pogledu misliš da ipak nije, promijeni kut gledanja’.
