Odrastao je vozeći traktor, a sada kist ne ispušta iz ruku. Pred Zoranom Šimunovićem iz Nuštra koji je adresu s obitelji, prije nekoliko godina zamijenio onom osječkom, dinamično je razdoblje. Sa svojim radovima ove jeseni predstavit će se u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Njegov atelje, smješten u potkrovlju kuće, riznica je koja vrvi svjetlošću, a miriše po boji koja ispunjava nosnice. Kistovi su uredno složeni, kao i boje. Sve je na svojem mjestu. Usred kreativnog reda, vodili smo razgovor za Portos.
Velika oslikana platna koja se pripremaju, pršte bojama. Jedna je osnova. Ružičasta.
‘Ružičasta je netipična boja. Ona je kroz povijest bila muška, a kod nas se smatra bojom cura. Mene ona čini sretnim, veselim, što se veže na osnovu moga tekstualnog dijela ‘bez problema’. To je svijet u kojem ne postoje problemi, onaj dječji. Dok je naslov mojih ciklusa ‘Growing up’ odnosno ‘Odrastanje’ iz kojega se razvijaju, nastaju različiti drugi podnaslovi.’, gotovo skenerski opisuje svoj rad Zoran Šimunović kojemu je, kako kaže ‘tekstualno odrastanje’ jednako važno kao i ružičasta boja.
Kako je završio u slikarskim vodama, kada potječe iz poljoprivredne obitelji? Navikao se već na takvo pitanje, priznaje. No, od korijena ne bježi.
‘Odrastao sam vozeći traktor. Roditelji su se bavili ratarstvom’, ponosno će Zoran jer, kako kaže, to je temelj njegova odrastanja, iz čega je sve niknulo. Kroz školske klupe provlačio se s trojkom, četvorkom. Upisuje prvo Agronomiju, ali je napušta nakon prve godine. Odustaje. Zbližava se tada sa svojom djevojkom, a sada suprugom Ivanom, koja je bila ‘okidač’ prema onome što je uvijek crtao na koricama bilježnica. Bila je to 2005.
‘Počeo sam malo ozbiljnije raditi. Pronašao sam mentora, upisao studij u Širokom Brijegu, dobitnik sam Rektorove nagrade, i sve to od nekoga koji nije baš volio školu’, otkriva detalje koji su mu preokrenuli život.
Kako je sve krenulo
Uzora u slikarstvu, priznaje, nema.
‘Fasciniran sam sa svima jer je svatko na svoj način tražio stvari kako gleda na njih’, odgovara Zoran za čiji stil će budućnosti skrojiti naziv.
Prvu sliku, prisjeća se, prodao je u Vinkovce. Bilo je to pred kraj studija.
‘Kada sam se odvojio od nje, bilo mi je teško jer sam joj posvetio jako puno vremena. No, trebalo je i meni vremena da shvatim da to mora ići dalje, jer nema ništa od toga da mi to stoji kod kuće’, kaže.
Njegovi prepoznatljivi radovi sada odlaze u svijet. Ima klijente, galerije u Beču, Budimpešti, Parizu… Slovenija i Austrija su mu veliko tržište. Najviše slika do sada završilo mu je u Sloveniji.
‘Nema ništa od deponiranja radova’, nastavlja Zoran koji je radnu karijeru započeo kao profesor likovnog u školi, a onda prešao u Muzej Grada Vukovara dok je sada muzealac u Vinkovcima.
‘Kada djeluješ kao umjetnik, važna su dva faktora, da se izlagački i karijerno uzdižeš u muzejima i galerijama, ali da se na toj ljestvici penješ i kod galerista jer ti on diktira cijenu i tržište. Muzeji ti diktiraju samo status. Stoga kombiniram te dvije stvari. Galeristima sam prepustio da rade svoj dio, a ja se okrenuo muzejskom, i onda se stapamo u točki kako karijerno rastem’, objašnjava svoju formulu.
Treba raditi na oba kolosijeka, smatra, jer kada se ‘osjeti miris novca’ pred kraj života ne postoji ‘baza radova’ koju ste stvorili kao kulturnu baštinu.
Svake godine stvara godišnji plan, ali ga je nekoliko zadnjih morao ‘debelo’ povećati. Naime, sve je slike prodao. Planule su. Ne smije gubiti na tempu, ali istovremeno mora održavati i kvalitetu.
‘Jako brzo slikam, to mi je prednost. Sada istovremeno radim na 18 slika. Jedan rad mi odlazi u Pariz, pripremam sve ostalo za Klovićeve dvore. Polaskan sam što sam pozvan izlagati u tom recentnom prostoru’, priznaje.
A da nije to, što bi bio?, pitamo ga.
‘Bavio bih se modom. Iako svom barberu u šali znam reći da bih u drugom životu bio dobar barber, frizer’, kroz smijeh odgovara Zoran koji sam sebe tetovira. Prva je nastala 2003. godine na studiju Agronomije, bili su to popularni kineski znakovi. Istetovirao si je onaj za sreću, ali ga je u međuvremenu uklonio.
‘Smatram da sam dosegnuo svoju razinu sreće. Kada je otkriješ, trebaš je prepustiti i drugima kojima je potrebna. Tetovaže sam kreiram i sam ih nanosim na sebe, odnosno slikam na sebi. To je moj cjeloživotni projekt. Kada ih slažem na sebe, gledam da su ravnomjerno raspoređene jer mi je jako važna geometrija na tijelu. To je nešto kao kompozicija u slikarstvu.’, govori nam Zoran kojemu nije strana ni misao da mu poslije života kožu otkupe i izlože.
Sebe, kaže, ne smatra najboljim, nego samo drugačijim.
Ovaj veliki obožavatelj mode voli klasiku, jer kako kaže, ako si pomodan, gotov si.
‘Dolaze neki novi klinci koji se puno bolje kuže u aktualne trendove i ‘pregazit će te’.’, zaključuje.
(Foto: Zoran Šimunović/Privatna arhiva)
