Najbolji ambasadori naše zemlje u svijetu hrvatske su sportašice i sportaši. Toj skupini vrijednih ljudi pridružuju se sve češće filmaši sa svijim kratkim ili nešto duljim metrom. Najveći uspjeh do sada postigao je, dakako Sljepčevićev Čovjek koji nije mogao šutjeti ušavši u glavnu utrku za nagradu Oscar, a osmijeh na lice svakako donosi i prikazivanje hrvatskog filma na prestižnim festivalima u svijetu.
Na ovogodišnjem 75. filmskom festivalu u Berlinu našu je zemlju predstavljao film Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak. Priču o istospolnoj ljubavi dvojice mladića koju je napisao scenarist Tomislav Zajec donose Lav Novisel i Andrija Žunac, mladi glumci za koje ćemo tek čuti.
Film u hrvatska kina stiže 13. ožujka, a ususret sljubljivanja filma i publike razgovarali smo s redateljicom. Čejen Černić Čanak Portosu otkriva berlinsku atmosferu, ali i zanimljiv put pronakaska glavnih glumaca.
Vaš film Zečji nasip premijerno je prikazan na ovogodišnjem berlinskom filmskom festivalu. Kakvu mu je Berlin energiju udahnuo?
Cijelo iskustvo s našim filmom na Berlinaleu bilo je, iskreno, iznad svih očekivanja. Budući da se bavimo temom koju, nažalost, još uvijek smatramo delikatnom, svi smo od samog početka, osjećali baš veliku odgovornost. I jako smo pažljivo pristupali stvarima.
Meni je bilo važno da napravimo film koji dobro komunicira s publikom i kojeg će publika moći osjetiti. Ali ne možeš znati jesi li u tome uspio dok god film ne predaš publici. U Berlinu su reakcije ljudi bile toliko dirljive, da smo mi još uvijek pod dojmom svega. Ljudi su imali baš veliku potrebu izraziti ono što su osjetili gledajući i neki su nam ispričali vrlo osobne stvari, mnogi su nam prišli i zahvalili… Tako da i način na koji su ljudi razumjeli film i sve nijanse koje su uspjeli percipirati, dali su nam jedan veliki osjećaj sigurnosti da smo uspjeli.
Jako sam znatiželjna na koji će način film doživjeti hrvatska publika.
Što je publiku zanimalo nakon projekcije?
Od ukupno šest projekcija, mi smo imali susret s publikom na pet projekcija, a bilo bi i šest da nismo imali unaprijed dogovorene druge obaveze. To nije baš česta praksa, ali su nas zamolili, jer se nakon prvog pokazao veliki interes publike. Ljude su zanimale razne stvar. Na primjer, naslov filma (jer je termin „zečji nasip“ ne prevodiv na engleski i njemački, a mislim čak da kao izraz ne postoji niti u jednom jeziku), zanimalo ih je zašto je jedan od likova odabrao pobjeći baš u Berlin i kakva je naša percepcija Berlina, zanimali su ih likovi dviju majki –Alme Price i Tanje Smoje – budući da su pomalo atipične s obzirom na većinu filmova koje obrađuju LGBTLQ+ temu, naravno da ih je zanimala homofobija u našoj sredini, koju su mnogi gledatelji mogli razumjeti… I dosta ih je zanimao proces rada s glumcima, tako da su dečki dobili puno pitanja u tom smijeru; kako o svojim osobnim procesima tako i o zajedničkom radu.
Čime Vas je zaintrigirao tekst Tomislava Zajeca?
Prije svega, upravo zbog toga što je ovo film o ljudima. O ljudskom u nama. O našim bazičnim potrebama kao što su ljubav, prihvaćanje, razumijevanje, intimnost. Ali i o strahovima i o nemoći… O akcijama koje činimo kada ne možemo i ne znamo bolje ili drugačije. Dakle, o svemu onome s čime se svako ljudsko biće može poistovijetiti na nekoj razini – bilo emocionalnoj, bilo iskustvenoj.
Mislite li da ste kroz ovu priču uspjeli pomaknuti stav o istospolnoj ljubavi?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Pretpostavljam da ljudi koji imaju čvrsto definiran negativan stav o istospolnoj ljubavi niti neće pogledati naš film. U svakom slučaju mislim da filmovi i umjetnost općenito imaju tu moć da nas izmjeste, da nas kao gledatelje ili slušatelje)pomaknu, da prodru do nekog skrivenog mjesta unutar nas, da nas otključaju, da nas oplemene… Ali kada govorim o našem filmu, ono čemu se nadam jest da će nekome barem malo pomoći. Da će donijeti osjećaj nekog razumijevanja ili osnaživanja…
Je li nekad teško pronaći kut iz kojeg neka tema nije već obrađena?
Naravno da jest. Nama su neki od najvećih komplimenata u Berlinu bili upravo od ljudi koji su ili gej ili prate queer filmove pa imaju pregled kinematografije unutar te niše i od kojih smo u nekoliko navrata čuli da su mislili da ih više ništa ne može iznenaditi, a onda su vidjeli naš film. Takvu percepciju nisam očekivala, ali lijepo je čuti te stvari. Možda je ključ u tome da nikada nisam imala osjećaj da radimo „film o gej ljudima“ nego da radimo film „o ljudima“. Kao što na rad s Leonom Grgićem, dječakom koji ima Down sindrom, nisam gledala kao na rad s djetetom koje je drugačije nego kao rad djetetom – glumcem. Možda zbog toga naš film komunicira univerzalno a ne nišno.
Meni je prije svega bilo važno ovaj film raditi iskreno, bez ikakve kalkulacije i fige u džepu i sada, s ovim malim odmakom od Berlinalea, dojam mi je da je to jedna od ključnih stvari koje su ljudi prepoznali ili možda točnije reći osjetili.
Osim Leona, u filmu glume mladi glumci za koje šira javnost još nije čula. Birali ste ih na vrlo zanimljiv način?
Da, to su Lav Novosel, Andrija Žunac i Franka Mikolaci. Zapamtite njihova imena, sigurno ćete ih još puno puta čuti i gledati. Baš sam neki dan shvatila da sam javni poziv za audiciju objavila krajem 2022., dakle prije više od dvije godine. Vrijeme leti. Prijavilo se 300-tinjak mladih ljudi i ja sam prvo odradila grupne zoom pozive da im predstavim temu i sadržaj filma te otvoreno zatražila da, ukoliko netko ima problem odmah odustane, pa je dio djevojaka i mladića odmah i odustalo. Nakon toga uslijedilo je nekoliko krugova audicije i nakon pet mjeseci imala sam posložen cast mladih glumaca.
E sad, na Akademiji dramske umjetnosti postoji to pravilo da studenti glume, na prve dvije ili čak tri godine ne smiju glumiti izvan svog slobodnog vremena, što je izvedivo za kratkometražni film ali ne i za dugi metar u slučaju kad imaš glavnu ulogu. Lav i Andrija bili su tada na prvoj godini. Andrija se prijavio iz znatiželje, potpuno uvjeren da neće dobiti ulogu, htio je doći po iskustvo, ali ispalo je da je ulogu dobio vrlo brzo. Oko njega nisam imala neke dileme, odmah mi je bio „moj Slaven“.
Za ulogu Marka stvari su se malo zakomplicirale, prvo sam castala jednog dečka koji je, nakon što mu je potvrđena uloga ipak odustao, a nitko koga sam do tada vidjela nije mu bio alternativa – iako je tu bilo predivnih i talentiranih mladih glumaca čijim ćemo uspjesima u budućnosti sigurno svjedočiti, za nikoga od njih nisam osjetila da je „moj Marko“. U tom trenu sam bila u potpunoj panici i slomljenog srca, jer više nisam znala gdje tražiti glumca.
Lav se na audiciju nije prijavio zbog pravila Akademije. Kako sam kukala na sve strane da nemam glumca, dobila sam preporuku za njega, ali nekako sam odgađala taj poziv i upoznavanje jer sam vidjela neki kratki film u kojem je igrao i nije mi se dogodilo „prepoznavanje“ kakvo tražim. I onda je uslijedila ta luda situacija koju volim prepričavati. Došla sam u kazalište na jednu predstavu i kako sam u tom periodu držala oči širom otvorene u potrazi za glumcem, ugledam neke mladiće koji ulaze u gledalište, nekoliko redova ispred mene. I primijetim jednog od njih i pomislim „Marko!“. U tom trenu, u polu panici i uzbuđenju, vadim mobitel i poskrivečki, kao potpuna luđakinja, nadajući se da me nitko ne gleda, fotkam tog dečka da se raspitam tko je on. Pokušavam poslati fotku asistentici ali signal šteka i fotka se ne može poslati – i dok se onaj kotačić uzaludno vrtio, a ja izgarala od nestrpljenja, shvatim da je to Lav kojeg nisam odmah prepoznala, jer je izgledao drugačije nego u filmu u kojem sam ga vidjela. Idućeg dana sam ga nazvala, našli smo se – i to je bilo to.
Sad mogu reći da je svemir odradio posao na najbolji mogući način.
A Franka Mikolaci, koja igra Petru, još kao djevojčica debitirala je u filmu „Trampolin“ Zrinke Matijević i tamo se odmah vidjelo koliko je talentirana. Kada je došla na moju audiciju jako me se dojmila, ali morala sam čekati da prvo odaberem Marka, jer je o glumcu ovisilo tko će mu biti najtočnija partnerica.
Snimanje je bilo planirano za studeni ali onda smo, budući da dečki nisu mogli izostajati s fakulteta, snimanje prebacili na veljaču kada nemaju predavanja. Tako da se na kraju sve uspjelo posložiti.
Još smo u euforiji koja je pratila navijanje za Slijepčevićevog Čovjeka koji ipak nije uspio osvojiti kipić Oscara. Kako komentirate sve oko tog filma i koliko Vam se sviđa?
Hvala na ovom pitanju. Prije svega, čestitam cijelom timu na svim dosadašnjim postignućima. Dogodile su se baš predivne i velike stvari koje ostaju upisane u povijest hrvatske kinematografije.
A sad moram reći da mene ovo „nije uspio“, unutar rečenice o Nebojši i Oscarima, pomalo razljuti haha – a to baš na sve strane čitam zadnjih dana i mislim da takvu retoriku moramo osvijestiti. Jer Nebojša kao ni njegov film tu nisu imali što uspjeti li ne uspjeti. To je ishod koji ovisi o osobnom ukusu ili stavu nekoliko ljudi koji donose odluku. Nebojša je uspio snimiti odličan film, a onda je taj odličan film spletom okolnosti do sada postigao golem uspjeh, na koji svi – barem mi filmaši- trebamo biti ponosni. Ali niti jedna osvojena ili neosvojena nagrada ne čini ga ni boljim ni lošijim. Nagrade i nominacije, kao uostalom i jaki festivali, čine to da se o filmu više govori i da ga se više gleda, ali ne utječu na kvalitetu. Nadam se da će što više ljudi u Hrvatskoj pogledati „Čovjeka koji nije mogao šutjeti“ i da ćemo ga se sjetiti u trenutku kada možemo odabrati šutjeti ili ne.
Hoće li ovaj uspjeh pomoći hrvatskom filmu u cjelini?
Nadam se da će pomoći vidljivosti hrvatskog filma, odnosno nekom novom interesu za hrvatski film. Ali gledano u cjelini, možemo si jedino sami pomoći – tako da radimo dobre i kvalitetne filmove.
Anora je najbolji film, a u konkurenciji su bili najrazličitije teme ove godine. Što Vam se najviše sviđa?
Nisam još uspjela pogledati sve nominirane filmove, ali većinu jesam i za Anoru, kao dobitnika, mogu reći: neka je! Osobno mi je zaista dobar film, s fenomenalnom glavnom glumicom i odličnim scenarijem. Volim kad su filmovi nepretenciozni.
Kao gledatelj i ljubitelj hrvatskog filma primjećujem jedan tematski i glumački napredak u zadnjih desetak godina. Kakvo je Vaše mišljenje o našem filmu?
Mislim da je krivulja kvalitete zaista uzlazna. Puno je zanimljivih autorica i autora koje zanimaju različite teme i koji imaju različite rukopise, pa utoliko vjerujem da je budućnost hrvatskog filma potentna.
Kao gledateljica, kakve filmove volite gledati?
Odlične, haaaahaaa.
Biste li nam za predstojeći vikend preporučili neku seriju koju možemo bingeati što je sada popularno?
Evo ovako na prvu mogu preporučiti tri serije, iako ni jedna nije novijeg datuma, pa su ih možda svi već i pogledali. Ako se želite zabaviti, onda je za bingeanje super „The End of the F…ing World“, ako se želite emocionalno rasčetvoriti onda „Normal People“ – adaptacija romana Sally Rooney -, ako volite krimi drame onda „The Night Of“.
