Više od tri desetljeća vezan je uz vinariju Zlatan Otok, ali njegov je doprinos hvarskom vinarstvu mnogo širi. Poznaje ljude, vinograde i prilike na otoku, a spremnost da pomogne i poveže druge učinila ga je važnim dijelom hvarskog vinskog života
Vinski život Hvara ne čine samo vinogradi, vinarije i vina po kojima je otok poznat. Čine ga i ljudi koji svojim znanjem, iskustvom i spremnošću da pomognu povezuju vinare, rješavaju probleme i godinama su važan oslonac drugima. Jedan od njih je i Jovito Franković, dugogodišnji djelatnik vinarije Zlatan Otok, kojemu je na ovogodišnjoj Sabatini dodijeljeno priznanje „Mate Bobanović” za doprinos vinogradarstvu i vinarstvu.
Franković je u vinariji od samih početaka, već punih 34 godine. U tom je razdoblju upoznao gotovo sve aspekte vinskog poslovanja, ali i izgradio poznanstva koja danas sežu daleko izvan poslovnih okvira. Kada nekome na otoku treba kupac za grožđe, rezervni dio za traktor, poljoprivredni materijal ili savjet kome se obratiti, često će se sjetiti upravo njega. Zbog takve dostupnosti i spremnosti da pomogne stekao je nadimak „dobri duh Hvara”.
Dodijeljeno priznanje za njega je, kaže, bilo ugodno iznenađenje, ali i potvrda da se dugogodišnji trud prepoznaje.
„To je za mene velika čast. Nisam očekivao nagradu, ali mi je drago i ona mi je dodatni poticaj za daljnji rad. Poznato je da volim pomagati drugim ljudima. Jednostavno, volim da svi uspiju”, kaže Franković.
Priznanje nosi i posebnu simboliku za vinariju u kojoj radi. Naime, isto je priznanje 2015. godine pripalo Zlatanu Plenkoviću, osnivaču vinarije Zlatan Otok, s kojim je Franković godinama blisko surađivao. Plenković mu je bio važan profesionalni oslonac i od njega je, ističe, mnogo naučio.
Danas obavlja poslove glavnog operativca vinarije, s naglaskom na financije i komercijalu, no njegov radni dan teško je svesti na opis radnog mjesta. Dugogodišnje iskustvo i povjerenje koje je izgradio među ljudima učinili su ga svojevrsnom poveznicom između vinogradara, proizvođača, dobavljača i drugih sudionika otočne poljoprivrede.
„Najviše je zahtjeva oko prodaje grožđa. Ako ga mi ne možemo preuzeti, ljudima treba pronaći nekoga tko će ga otkupiti. Tu su još i dijelovi za mehanizaciju, repromaterijal i sve drugo što zatreba. Imam puno poznanstava i prijatelja, pa ću uvijek pokušati nešto nabaviti ili pronaći način da se do toga dođe, plati s počekom ili na rate. Velike će firme meni često izaći ususret, dok će nekome koga ne poznaju možda biti teže”, objašnjava.
Spašavanje zadruge kao zajednička otočna priča
Franković je aktivan i izvan vinarije. Već godinama vodi Poljoprivrednu zadrugu Sveta Nedjelja, jednu od rijetkih koje su na Hvaru uspjele održati kontinuitet poslovanja. Njezina budućnost prije sedam do osam godina bila je neizvjesna, no skupina mještana odlučila je preuzeti odgovornost za njezin opstanak. Okupilo ih se dvadesetak, a svaki je uložio po tisuću kuna kako bi osigurali početni kapital za nastavak rada.
„Na Hvaru je nekada bilo petnaestak zadruga, a danas su možda dvije ili tri aktivne. Mnoge su nestale, neke su ostale i bez svojih prostora. Mi smo odlučili spasiti svoju i uspjeli smo. Zadruga je likvidna i dobro radi”, kaže Franković.
Danas zadruga raspolaže s dva prostora, od kojih se jedan koristi i za destilaciju lavande i ružmarina. Njezin se rad, međutim, prilagođavao promjenama u lokalnoj poljoprivredi. Nasadi lavande sve su rjeđi, a otkup grožđa nije dio njezina poslovanja jer u Svetoj Nedjelji i okolici već djeluje nekoliko vinarija koje preuzimaju grožđe lokalnih vinogradara.
Ono što se nije promijenilo jest oslonjenost na ljude iz mjesta. Sveta Nedjelja ima tek oko 140 stalnih stanovnika, pa se mnoge stvari i dalje pokreću dogovorom i zajedničkim radom. Upravo je takav odnos među mještanima omogućio da zadruga nastavi djelovati.
„Mi smo dosta složni. Kada nešto treba napraviti, okupimo se i odradimo. Pomognemo jedni drugima. Nema nas puno, ali smo ujedinjeni”, kaže Franković.
Vinograd mu je hobi, a grožđe završava kod drugih vinara
Iako je desetljećima profesionalno vezan uz vino, Franković nema vlastitu proizvodnju. Obrađuje oko 800 trsova, no grožđe prodaje jer mu posao u vinariji i bavljenje turizmom ne ostavljaju dovoljno vremena za ozbiljniji rad u podrumu.
Vinograd ima i njegov brat, koji obrađuje oko 2000 trsova, a Franković pomaže i Jurici Milatiću, prošlogodišnjem šampionu Sabatine s plavcem malim. Tako je i sam, na neki način, uključen u proizvodnju vina, premda ne kao njegov proizvođač.
„Ja ne radim vino, prodam grožđe. Brat ima više vinograda, a pomažem i Jurici. Onda i ja dobijem nešto vina”, govori kroz smijeh.
Ovogodišnju berbu ocjenjuje zadovoljavajućom po kvaliteti, ali slabijom po količini. Pritom su razlike između pojedinih dijelova otoka bile znatne. Na sjevernoj strani Hvara neki su položaji dali dobar urod, dok je južni dio osjetnije pogodila suša. Ondje je, prema njegovoj procjeni, ubrano tek oko 60 posto uobičajenih količina.
Otočni vinogradari ionako se rijetko oslanjaju samo na jednu djelatnost. Mnogi uz vinogradarstvo imaju i turističke ili druge poslove, što im omogućuje sigurnije prihode i lakše premošćivanje godina u kojima poljoprivreda podbaci.
„Svatko uz vino ima i turizam, ribarstvo ili još nešto. Kada se sve to spoji, dovoljno je za jedan normalan život”, kaže Franković.
Nakon 34 godine rada, uz brojne poslovne obveze i angažman u životu mjesta, na pitanje o planovima za budućnost odgovara kratko i u svom stilu:
„Mirovina, ha!”, odgovara kroz smijeh.
No, iako bi se najradije već posvetio odmoru, posao mu to zasad ne dopušta. Nakon 34 godine rada, čini se da će se na zasluženu mirovinu još malo načekati. A Hvar će dotad i dalje imati svoju adresu za sve ono što se tiče vina, vinogradara i ljudi koji ih povezuju.
