Jedan vlak, 18 putnika, jedan koji ne može šutjeti i pregršt nagrada. I to sve zbog 13 minuta. Tako u brojkama za sada izgleda opis filma Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti, našeg kandidata za najprestižniju filmsku nagradu Oscar.
Od prvog prikazivanja u svibnju prošle godne u Cannesu i osvajanja Zlatne palme za najbolji kratki film ostavlja dubok trag gdje god se pojavi.
Neposredno prije 32. obljetnice ratnog zločina u Štrpcima koji je i povod filmske priče i same dodjele Oscara početkom ožujka, za PortOS govori Silvio Mumelaš, glumac koji tumači jednog od putnika vlaka smrti. Ovaj član ansambla zagrebačkog kazališta Trešnja otkriva nam detalje sa snimanja filma, ali i kakav je osjećaj čekati glasovitu rečenicu And the Oscar goes to…..
Hrvati su sretnu vijest čuli samo jednom, davne 1962. kada je kipić stigao u ruke Dušana Vukotića zbog nimiranog filma Surogat. Možda nas ekipa Nebojše Slijepčevića izvuče iz slijepe ulice filmske izvrsnosti, a dođe li kipić u Hrvatsku bit će to trešnjica na šlag ionako već uspješne filmske poslastice.
Kakav je osjećaj čekati dodjelu najvažnijeg kipića znajući da ste igrali u filmu koji je u konkurenciji?
Ima nekoliko osjećaja, a ja nažalost ne znam kako se zovu ni ima li sam taj zbir neko posebno ime. Uglavnom, sve je kao neki produženi Badnjak ili Stara godina puta deset.
Je li oskarovska noć i inače ona koju provodite budni?
Nikako. Srećom, za takve kao što sam ja su izmislili reprizni program.
U filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti igrate Milana. Tko je Milan i kako ste se
pripremali za ulogu?
Milan je nastajao kroz nekih mjesec na individualnim probama s Nebojšom i onim grupnim, s ostatkom ansambla. On jedan od šest putnika u kupeu koji pratimo, mladić koji kaže da nema osobnu iskaznicu i nevoljko se predstavlja drugim putnicima u kupeu. Kroz lik Milana željeli smo istražiti nijanse straha, tjeskobe, iščekivanja katastrofe, traženja izlaza iz evidentno bezizlazne situacije. Bilo je potrebno pronaći izvor svega toga u sebi i onda prema Nebojšinim naputcima strukturirati u izvedbu.
Film je sniman u vlaku. Možete li nam opisati atmosferu za vrijeme snimanja?
Snimali smo u veljači: u sedam ujutro u tom malom kupeu su bili valjda svi, nagurani oko grijalice, a oko dva poslijepodne svi su iz kupea bježali tražeći zrak. Atmosfera je bila poticajna, konstruktivna, svi su cijelo vrijeme bili vrlo koncentrirani na to što se radi, tako da su snimajući dani prošli vrlo brzo. Ali svejedno, koliko god znaš da si na setu i da snimaš film, nije ugodno pogledati kroz prozor i vidjeti hrpu naoružanih ljudi kako ide prema tebi.
Što mislite da je ključno za dosadašnji uspjeh filma?
Budući da je puno ljudi uključeno u nastanak filma, moralo se poklopiti jako puno toga da bi film uspio. Ali sve ipak počinje od priče, koja je teška, potresna i zaista se dogodila. Ona je nažalost razumljiva ljudima u svim podnebljima. Na nju se odlično nastavlja Nebojšina odluka da ju ispriča prateći ljude koji su u tom nesretnom vlaku sjedili pokraj Tome Buzova. Mislim da ta neočekivana perspektiva koja iznevjeri naslov filma omogućuje većini nas da se bolje poistovjetimo s likovima na platnu, potiče razmišljanja na temu šutnje, pristanka i otvara pitanje kako i koliko svojim nedjelovanjem sudjelujemo u nasilju. Takva tema i razrada te zanatska umješnost brojnih sudionika rezultirala je filmom kojeg, čini se jednakom lakoćom prate i oni s većim i oni s manjim gledateljskim iskustvom.
Kako je bilo raditi s Nebojšom Slijepčevićem?
Bilo je vrlo inspirativno raditi s nekim tko osim profesionalnosti u proces rada donese i određen žar i angažiranost, a da oni nikad ne prijeđu u ljutnju i agresiju spram suradnika, kako to nerijetko bude. Bio je izvrsno pripremljen, znao što želi i govori. Govorio je malo, ali precizno i jasno, tako da je njegove upute bilo lako slijediti. Svidjelo mi se jako što me je poštovao kao sugovornika i sukreatora, nisam se osjećao kao prepreka ili rekvizit nego kao sudionik. Zanimalo ga je što imam za reći i onda je to ukomponirao u vlastitu strukturu.
Dugo ste vremena član ansambla zagrebačkog kazališta Trešnja. Djeca su najiskrenija publika – pamtite li neku reakciju do sad koja Vas je iznenadila?
Ne mogu izdvojiti nijedan poseban događaj, mi igramo puno predstava u godini pa stalno nešto proživljavamo i doživljavamo. Ali uživam osluškivati kako dišu i prate (ili ne) i koje su razlike u rakcijama s obzirom na dob. Ponekad zaboravim da su i odrasli i djeca izgrađeni od istog materijala, samo djeca još nisu imala kad razviti sve slojeve i suptilnosti kao odrasli. Čini se da se, pojednostavljujući svoj izvođački korpus i materijal kako bi se približili najmlađima, približavamo svojoj profesionalnoj i ljudskoj bazi.
Jesu li neki film ili predstava utjecali na to da postanete glumac?
Svakako je jako utjecalo zadarsko Kazalište lutaka. Roditelji su me kao predškolca često tamo vodili, a poslije sam nastavio ići sam. To su moji prvi susreti s kazalištem. Još i danas pamtim taj miris, to uzbuđenje i iščekivanje onoga što će se zbiti kad se otvori zastor. Jako me zanimalo što te barbe i tete tamo rade. Kasnije sam pogledao predstave Nemoćnik u pameti, Jirija Menzela, Brat magarac i Naš grad Renea Medvešeka i poželio sudjelovati.
Zadarska kazališna trupa Igrajmo se ona je u kojoj ste počeli. Što je najzabavnije i najzanimljivije u igranju raznih uloga?
Tada sam najviše uživao u druženju s vršnjacima koji su imali slične interese kao i ja. Mogao sam si dopustiti da budem kreativan i da se slobodno izražavam unutar neke grupe. Bio sam zatvoreno dijete, a dramske radionice pomogle su mi da se otvorim, komuniciram i steknem povjerenje u sebe i u druge. Mislim da je to najveća korist za djecu školskog uzrasta.
Kako će za Vas izgledati ova kazališna sezona i jesu li u planu neka snimanja?
Moji su planovi za ovu sezonu uglavnom vezani uz kazalište. U Trešnji me očekuju brojne izvedbe, poneko gostovanje, ali i dvije premijere, u veljači i travnju. Izvan Trešnje tu su reprize predstava Hiromi (ITD, RadioTeatar) i Biografije ptica (HC ITI).
