Metkovka po rođenju, u Osijeku je završila prije 33 godine. U grad na Dravi stigla je još kao djevojka, a onda stasala u liječnicu, specijalisticu dječje psihijatrije i subspecijalisticu forenzičke psihijatrije. Prof.prim. dr.sc. Katarina Dodig Ćurković u razgovoru za Portos otkriva kako se navikla na ravnicu, što joj najviše nedostaje, ali i koji su suvremeni problemi s kojima se suočavaju djeca, kao i njihovi roditelji.
Kako je Metkovki u Osijeku?
Hm, s obzirom na to da sam u Osijeku od 1992. godine, očito još uvijek dobro. Da je malo ‘dogurati’ more i brdo, bilo bi još i bolje. Šalim se. Osijek me je prigrlio, kao i ja njega. Ovdje su mi se dogodile sve bitne životne situacije, posebice što su moji Nika i Vid Osječani koji najbolje balansiraju na relaciji Metković-Zagreb.
Da mi je netko u srednjoj školi rekao da ću živjeti u Osijeku, rekla bih mu da je lud. Ali eto, život uvijek piše romane. Tako i ovaj moj da sam u Osijeku već 33 godine.
A, kako je započela osječka priča?
U Osijek sam stigla u rujnu 1992. godine sa sestrom, na studij Medicine dok je rat još uvijek ovdje dosta utjecao na život. Sjećam se da me je tata pitao kako je, a ja odgovorila: ‘Ma, super’, iako je grad bio prazan, porušen, a meni koja sam netom prije stigla sa školovanja iz Amerike i dosta depresivan. No, kasnije se pokazalo da mi je studiranje u Osijeku, kao i život u studentskom domu zapravo jedan od najljepših perioda u životu. Odluka da sestra i ja dođemo na studij u Osijek, pokazala se ispravnom, unatoč čuđenju naših roditelja.
Što Vam je u to vrijeme ‘najteže palo’?
Studiranje u vremenima koja nisu bila ugodna, u gradu u kojemu nismo imali rodbinu, roditelje i prijatelje, u konačnici je dovelo do toga da smo se lijepo prilagodile svemu. Stekli smo nove prijatelje, ljude s kojima smo i danas u dobrim odnosima. Koliko god često pomislim da odem, nekako se opet ovdje osjećam kao da mi je i tu dom, naravno uz onaj u Metkoviću. Teško mi i danas pada što nisam imala vremena biti s roditeljima, jer smo iz roditeljske kuće otišli s nekih 17 godina. No, drago mi je kada vidim svoju djecu kada odu u Metković i tamo imaju svoje prijatelje. Zapravo, njima je najbolja činjenica da im mama ‘baš i nije prava Osječanka’. No, od kada sam stigla u Osijek, osjećala sam se kao dio ovoga grada. To je valjda i presudilo da sam po završetku Medicinskog fakulteta odlučila ostati, uz naravno i neke druge životne okolnosti.
Ponekad i danas znam razmišljati kako bi sve izgledalo da sam se vratila u Split ili Metković, otišla u Zagreb. No, sve na kraju ispadne onako kako je trebalo biti.
Kako ste se priviknuli na ravnicu?
Najveći šok mi je bila hladnoća. Sjećam se da smo prvi puta u životu po dolasku u Slavoniju, sestra i ja kupile debele pernate jakne, upravo u Osijeku. Tu smo prvi puta jele knedle sa šljivama, tijesto s makom i sirom, ali i langošice… Nisam se još uvijek naviknula na fiš, riječnu ribu, ali volim smuđa. Sviđa mi se što sam zapravo prigrlila i jedno, i drugo. Najsretnija sam kada vidim svoju djecu kako ‘brane boje Osijeka i ravnicu u kojoj žive’. Posebno mi je slatko kada im u Metkoviću kažu da su pravi Slavonci jer ‘otežu dok pričaju’.
Onda, ravnica ili obala?
Uvijek sam bila baš morski tip, more, ribe, školjke, ali sam ostala u ravnici dok je sestra otišla u Split. Povremeno me uhvati nostalgija za morem, vrati me u djetinjstvo, u ulicu u kojoj sam odrastala i imala najbolje djetinjstvo na svijetu. Sada sam se već spojila i s čarima ravnice. Nekada mi baš odgovara ovaj mirniji mentalitet, kako kažu, široka slavonska duša, iako i dalje imam potrebu za burom, brdima, dišpetnim ljudima.
Jeste li od malih nogu znali što želite biti kad odrastete?
Ne. Iskreno, u srednjoj školi sam htjela biti dizajnerica, a u osnovnoj sam razmišljala o tome kako ću postati slastičarka. Po završetku srednje škole sam htjela upisati Farmaciju, ali kada je došao dan za predaju papira, sa sestrom odlučila sam se za Medicinu. Ostalo je povijest.
Nisam bila od onih koji kažu da čim su otvorili oči su znali što će biti. Zapravo sam više znala što ne želim biti. Tijekom sazrijevanja sam polako osvještavala sebe kao i ono što želim raditi u životu.
Jeste li zadovoljni konačnim odabirom?
Iskreno, neki dan sam se uhvatila u razmišljanju je li možda nešto drugo za mene, jesam li možda trebala odabrati drugačiji poziv. Kako odrastamo i sazrijevamo, očito bolje prepoznajemo sebe i svoje potrebe, pa možda i tijekom tih ‘previranja u sebi’ osvijestimo da je možda i neki drugi poziv bolji za nas. Primjerice, ja sam neki dan razmišljala jesam li se trebala odlučiti za plastičnu kirurgiju jer sam dosta uredna, precizna, imam malo i OKP crte, pa bi to bilo dobro. A onda sam shvatila i kako imam visoku dioptriju, pa je ovo bolje za mene.
Dakle, sviđa mi se koncept ljudi izvana koji svakih deset godina mijenjaju, kako mjesto rada i posao koji rade, jer mi je prihvatljivo da u jednom trenutku dođete do zasićenja ili do zida u kojem više nema toliko izazova, pa razmišljate i o promjeni. Ja sam zasad u situaciji da volim ono što radim i da sebi ističem to je to.
Da niste dječja psihijatrica, čime biste se bavili?
Iskreno, možda bih se bavila nečime što ima veze sa zemljom, biljkama, proizvodnjom, dakle imala neko obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo (OPG). U dolini Neretve sam naučila kako uzgajati i prodavati. Sviđa mi se i taj koncept slobode, prirode, ‘mozak na pašu’, iako znam da ni to nije lagano, jer je puno izazova. Bliski su mi i kreativni poslovi poput dizajna interijera, gradnje kuća, dakle sve što nema previše veze s medicinom. Iako je medicina predivna, često je i iscrpljujuća struka. Oboje djece su mi u sličnim vodama, kći je završila također medicinu, sin je na stomatologiji, pa izgleda da ću, ako ikada otvorim OPG, biti usamljena.
Koje su suvremene prijetnje po mentalno zdravlje djece?
Zapravo najvećim dijelom ono što se čini i najveća blagodat, a to je Internet. Dok je s jedne strane značajno poboljšao odrastanje, s druge je doprinio otuđenju i smetnjama u socijalizaciji djece, oslabio je njihov normalni rast i razvoj, primarno na planu motorike, senzorike, govornih vještina. Doveo je do toga da su djeca na određeni način ‘robotizirana’ umjesto da je naglasak na bezbrižnosti djetinjstva. Izgubljeni su u moru prava koja se često interpretiraju na krivi način te slude i dijete i roditelja kao i sve okolo koji su uključeni u rad s djecom. Postavljaju se imperativi savršenstva, dolazi do socijalne razlike i ekonomske situacije kao i otuđenja. Previše je pasivnog i permisivnog roditeljstva, bilježi se porast depresije među djecom, izostanak radnih navika, narušavanja kvalitete školstva kao i školovanja općenito. Prijeti odgojno-pedagoška deprivacija djece, ali i dostupnost ovisnosti među mladima i to u sve nježnijim dobnim skupinama. Problem je apatija unutar društva, izostanak empatije, porast agresije i agresije na koju se gleda kao na nešto dobro, a ne loše. Sve je veći broj zlostavljane, zanemarene djece, pedofilije, pitanja transrodnosti, suicidalnosti, samoozljeđivanja. Jedna široka priča, koja nažalost još nije u potpunosti i završena.
Kako održavati mentalno zdravlje, posebno djece?
To je pitanje za milijun dolara. Istovremeno, teško i lako. Uvijek se ističe da sve kreće iz obitelji, međutim u eri interneta i socijalnih mreža, nije ni obitelji lako izdržati sve ono što pogađa dijete kao i cijelu obitelj.
Razgovor, komunikacija, otvorenost, briga i angažman kao roditelja, upornost oko djeteta, sve su to načini kako ostati prisutan u životu svoga djeteta. Izbjegavati negativnosti kao i takve informacije, negativne ljude, a to nije lako. Truditi se vježbati, zdravije hraniti, biti pozitivan u razmišljanjima, imati bazu dobrih i poticajnih ljudi, boraviti u prirodi, micati se od svega što nas čini nesretnim, nesigurnim, poticajno i zdravo radno okruženje, što je također sve manje prisutno. Postaviti zdrave i jasne granice oko sebe, pa tako i u odnosu na ljude koji nas okružuju. Štititi svoje slobodno vrijeme, biti fokusiran na prioritete kroz život i ciljeve koji su bitni, posebice ako imamo djecu.
Kako odvajate privatno od poslovnoga? Nosite li posao kući?
Ranije je bilo dosta teško, posebno jer smo i suprug i ja u medicini, ali smo s vremenom odlučili da kod kuće ne razgovaramo o poslu, pacijentima, jer je to postalo vrlo naporno, iscrpljujuće. Sada nas je u obitelji već jako puno u toj branši, suprug, moja sestra, šogor, kći, sin… Dakle, pokušavam ne živjeti posao u privatnom životu. Ipak, nije to moguće u potpunosti jer si stalno liječnik, ljudi vas imaju potrebu nešto pitati, a iz odgoja i svojih osobnih stavova želim biti podrška, ali i pomoći ili barem usmjeriti gdje se i kome javiti.
Najiskrenije, kada sam kod kuće, sve manje želim pričati o poslu jer tamo slušamo vrlo teške ljudske sudbine, situacije, posebice iz perspektive forenzičkog psihijatra, pa jednostavno moram imati određeni balans i mjesto gdje ću se ‘čistiti’. Zato mi se čini da imam i najmanje prijatelja iz medicine, a sve više sam u društvu drugih struka.
Neki posebni trenutci u karijeri, što biste izdvojili?
Sve što sam htjela, postigla sam. Imam puno tih stručnih i znanstvenih titula. Najsretnija sam bila kada sam diplomirala, a na promociji vidjela mog tatu, koji nije više s nama, koji je plakao dok su sestri i meni uručivali diplomu. To je trenutak koji mi se usjekao u memoriju, a koji sam i sama imala prilike nedavno doživjeti dok sam bila na promociji diplome svoje kćeri.
U radnoj karijeri pamtim samo dobre stvari, dobre vijesti, dobre ljude i pacijente kojima sam na bilo koji način u životu pomogla ili olakšala. To je i smisao onoga što radim, i kada želi dići ruke od svega, sjetim se ipak da je nešto vrijedilo. Onoga trenutka kada se nečiji svijet ruši, vi ste ona osoba koja barem malo olakša ili usmjeri, a to je bit svega. Danas kada me pozdrave moji pacijenti, koji su sada uspješni i sretni mladi ljudi, sve ružno nekako ode u stranu.
Kako se opuštate?
Rijetko se opuštam jer sam tip radoholika i osjećam krivnju, ako nešto ne radim. Ipak, zadnjih godina sam se presložila u glavi, postavila drugačiju listu prioriteta. Trudim se vježbati, pronaći vrijeme za kavu s ljudima koje volim, uživati u društvu svoje djece, ali i pogledati krimi petak na televiziji, kao i serije koje volim i koje me vraćaju u neke druge dane. O da, volim čistiti, spremati, vrtlariti, odmaknuti se od svega što mi čini nelagodu, od ljudi pa do nekih situacija.
Ove godine sam izgubila tatu, i nekoliko bliskih ljudi, i upravo zbog toga sve više cijenim svoj unutarnji mir i svoje slobodno vrijeme, pa ne želim oko sebe negativne ljude, negativne stvari i negativnost općenito.
