Generacija koja odrasta između fizičkog i digitalnog svijeta sve teže pronalazi prostor za smirivanje i obradu emocija. Brzi digitalni ritam potiče intenzivne reakcije, a algoritmi nagrađuju impulzivnost, pa tolerancija na frustraciju lako popušta. U takvom okruženju agresija sve češće izbija na površinu.
Proteklog vikenda u Zadru održani su Dani psihologije, skup na kojem su stručnjaci iz cijele zemlje raspravljali o promjenama koje obilježavaju današnje mlade. Govorilo se o tempu koji ih nosi, o pritiscima koji se gomilaju i o digitalnom okruženju koje sve snažnije oblikuje njihove reakcije i odnose. Kroz izlaganja se provlačila ista nit: emocionalna stabilnost mladih sve je krhkija, a sustav koji bi im trebao biti podrška teško prati te promjene.
Psiholozi su opisivali generaciju koja živi u dvama paralelnim prostorima – fizičkom i digitalnom – i stalno prelazi iz jednog u drugi. Ta raspršenost troši pažnju i ostavlja malo prostora za smirivanje, za obradu emocija, za predah koji je nekad bio prirodan. U digitalnom ritmu reakcije su brze i intenzivne, a algoritmi nagrađuju upravo takav obrazac. U takvim uvjetima tolerancija na frustraciju lako popušta, a impulzivnost postaje sve vidljivija.
Upravo je to vidljivo i u svakodnevici: dok se društvo pita otkud tolika agresija, stručnjaci upozoravaju da se emocionalne pukotine stvaraju polako, u preopterećenosti i tišini. A kad nema nikoga tko ih može na vrijeme prepoznati, prerastu u ponašanja koja iznenade i okolinu i same mlade.
Sve češće svjedočimo naglim, grupnim ispadima, situacijama u kojima se frustracija prelije u agresiju bez jasnog povoda. Napad na gluhonijemu osobu u Osijeku jedan je od onih trenutaka koji otvaraju pitanje što se događa – ne kao crna kronika, nego kao društveni signal. Kao podsjetnik da emocionalna stabilnost mladih nije nešto što se može podrazumijevati.
U pozadini takvih situacija stoji i činjenica da sustav koji bi trebao biti oslonac nema dovoljno kapaciteta. Hrvatska i dalje osjeća manjak psihologa u javnim sustavima, a mnoge škole i dalje nemaju stručnjaka kojem se dijete može obratiti kad osjeti da mu je previše. U manjim sredinama taj je manjak još izraženiji, pa se problemi često prepoznaju tek kad postanu preveliki da bi se ignorirali.
Zato su se u Zadru proteklog vikenda otvorila pitanja koja nadilaze stručni okvir. Govorilo se o tome da mladi danas odrastaju u uvjetima koji su drukčiji od svega što smo dosad poznavali, te da emocionalna pismenost mora postati dio svakodnevice, a ne povremeni dodatak. Naglašeno je i da roditelji i nastavnici trebaju podršku jednako kao i djeca, jer bez dostupnih stručnjaka sve ostaje na razini dobre volje.
Poruka iz Zadra zato je jasna: ako želimo stabilnije generacije, moramo im osigurati ljude koji će ih voditi kroz pritiske koje sami nismo poznavali. Sve ostalo samo su posljedice koje vidimo prekasno.
