Besplatne sjemenke rijetkih i zaboravljenih rajčica postale su proljetni ritual koji Osječani ne propuštaju.
Glavna osječka tržnica jutros je bila jedno od najživljih mjesta u gradu. Sunce, toplina i proljetni šušur izmamili su stotine ljudi u red koji se protezao gotovo u “kilometarskoj” dužini. Strpljivo su čekali — s djecom, psima, kolicima, pa i ponekom bakicom koja se vješto progurala “na račun godina” — sve kako bi došli do sjemena starih sorti rajčica iz inicijative “Volim rajčice”.
Iza svega stoji Dražen Karačić, čovjek koji je 2013. pokrenuo inicijativu, a već godinu kasnije počeo dijeliti sjeme. Nekada mala razmjena među entuzijastima, danas je masovni događaj koji svake godine privlači sve više građana.
“Red je velik, ali ljudi su stvarno strpljivi. Fascinira kako ta jedna mala sjemenka čini čovjeka sretnim. Kad sam otkrio stare sorte, shvatio sam da su deset puta ukusnije od onih iz trgovina. Do sada sam isprobao oko 550 sorti, a više od 100 najboljih dijelim ljudima”, kaže Dražen.
Njegova priča s rajčicama počela je sasvim slučajno. Iz ljubavi prema tom povrću koje obožava, guglajući je otkrio ljubičaste, narančaste i zelene rajčice. Prvo je pomislio da je riječ o prevari. A onda je shvatio da su to stvarne, stare sorte koje su čuvale bake u Rusiji, Americi, Francuskoj, Italiji… i da imaju onaj puni, zaboravljeni okus kakav se u trgovinama više ne može pronaći. Stoga je počeo eksperimentirati, skupljati sjeme, razmjenjivati ga s ljudima iz cijelog svijeta i polako graditi svoju kolekciju.
Karačić kaže kako su najčešće tražene sorte koje podsjećaju na djetinjstvo, ali mnogi se nakon prvog kušanja odvaže isprobati nešto sasvim novo. “Kad se volovsko srce i ‘amerikanci’ stave na stol s ostalima, vidi se da su osrednjeg okusa. Ljudima su bili pojam jer bolje nisu probali.”
A kad jednom otkriju bogatije, aromatičnije i raznolikije sorte, počnu se vraćati po sve neobičnije rajčice — od zelenih i prugastih do gotovo crnih, onih koje mirišu na voće ili imaju okus po šljivi.
Već godinama uz podjelu sjemena strpljivo objašnjava i kako ga sačuvati kod kuće. Postupak je jednostavan, kaže, ali traži malo vremena i pažnje: pustiti da sjeme nekoliko dana fermentira, u njegovom vlastitom soku u kojem dobije čak i malo pljesni. Potom ga nakon tri do četiri dana treba isprati i dobro osušiti. Tek tada postaje ono što on naziva “pravom sjemenkom”, spremnom za novu sezonu i nove okuse.
Ljudi u redu pažljivo su slušali, kimali glavom, kao da su željeli potvrditi da su sve dobro zapamtili, polako se pomičući prema Draženu i sjemenkama njegova crvenog zlata.
A onda, kad je jedna žena napokon stigla do njega nakon dugog čekanja, nije tražila sortu po imenu. Nije spominjala ni boje, ni oblike.Samo je kratko rekla: “Dajte mi onaj pravi paradajz.” Karačić je odmah znao što joj može ponuditi — i pružio joj vrećicu kao da joj predaje nešto što se ne mjeri u gramima, nego u uspomenama.
Upravo zato i ove godine posebno ističe sortu koju je godinama strpljivo selekcionirao — Green Erika Plum. Na vrećici stoji kratko i jasno: eksperimentalna, zelenožuta, superukusna, šljivar, otporna. Duguljasta rajčica s neočekivano slatkom, gotovo voćnom aromom njegov je osobni favorit. Nije upadljiva na prvi pogled, ali kad sazrije, daje okus koji se pamti. Upravo takve rajčice, one koje iznenade i vrate čovjeka na početak, razlog su zbog kojeg se svake godine formira red koji vijuga kroz tržnicu.
Na kraju podjele, svaka vrećica otišla je u neki vrt, na balkon, u dvorište, gdje će za nekoliko mjeseci izrasti biljka koja nosi priču dužu od jedne sezone. I možda je upravo zato red svake godine sve duži: jer ljudi ne dolaze samo po rajčicu, nego po onaj trenutak kad prvi put uberu plod i shvate da su u rukama imali nešto što vrijedi čekati.
Foto: portos.hr
