U eri zelene tranzicije, ruševine industrijske prošlosti možda kriju energetski spas za budućnost. Prema pisanju organizacije Global Energy Monitor, zatvoreni i napušteni rudnici ugljena diljem svijeta mogli bi se pretvoriti u solarne elektrane koje bi proizvodile čak 300 gigavata električne energije – dovoljno za napajanje cijele Njemačke.
Riječ je o više od 5.700 četvornih kilometara rudarskog zemljišta koje će, prema procjenama, do 2030. postati dostupno za projekte obnovljivih izvora. Kina već prednjači s desecima solarnih postrojenja na bivšim rudarskim lokacijama, a kao ključni nositelji potencijala ističu se i Australija, Indija, Indonezija te dijelovi Europe, uključujući Grčku.
Stručnjaci u izvješću navode da je riječ o „trostrukoj koristi“: smanjenju emisija stakleničkih plinova, učinkovitoj upotrebi devastiranog tla i ubrzanju energetske tranzicije.
No, za ostvarenje tog potencijala bit će ključna rješavanja pitanja vlasništva, ulaganja u infrastrukturu te politička volja. Kako naglašavaju autori izvješća, “ova površina već je narušena rudarenjem – zašto je onda ne pretvoriti u izvor svjetla?”
I dok svijet sve ozbiljnije razmatra prenamjenu postindustrijskih krajolika u izvore obnovljive energije, primjeri iz regije potvrđuju da se tranzicija već odvija — i to na više razina.
U Bugarskoj, u općini Pazardzhik, upravo se dovršava najveća solarna elektrana na Balkanu – projekt Apriltsi. Na površini od 800 hektara postavljeno je preko 800.000 solarnih panela, a cijeli kompleks koristi tehnologiju agrivoltaike, što omogućuje paralelnu proizvodnju električne energije i poljoprivrednu obradu tla.
U Hrvatskoj, jedan od vidljivijih primjera dolazi iz Poreča, koji sudjeluje u inicijativi Balkan Solar Roofs – prekograničnom projektu koji okuplja gradove iz Hrvatske, BiH i Srbije, uključujući i Mostar te Kragujevac. Cilj projekta je poticanje građanske proizvodnje električne energije na krovovima obiteljskih kuća i javnih zgrada, uz uključivanje lokalnih zajednica u razvoj energetskih zajednica.
Takve inicijative pokazuju da energetska tranzicija nije apstraktna priča rezervirana za velike sile, već proces koji – kada se utemelji na suradnji, održivosti i lokalnim resursima – može mijenjati ne samo energetske pejzaže, već i društvene odnose unutar zajednica koje do jučer nisu imale glas u energetskoj budućnosti.
