Gluhe i gluhoslijepe žene često nemaju mogućnost samostalno komunicirati s policijom, hitnim službama ili skloništima, dok slijepe žene nerijetko ovise o osobi koja ih vodi — a ta osoba često je i počinitelj nasilja. U takvim situacijama sustav, umjesto zaštite, postaje prepreka koju je teško prijeći.
U Hrvatskoj danas živi 313.078 žena s invaliditetom, što čini oko 45 posto svih osoba s invaliditetom. One čine i značajan dio ukupne ženske populacije — 15,7 posto svih žena u Hrvatskoj. Iza tih brojki nalaze se životi obilježeni hrabrošću, ali i svakodnevnim preprekama koje većina društva ne vidi. One su žene koje rade, odgajaju djecu, studiraju, brinu o drugima — i istovremeno se bore s nepristupačnim institucijama, nerazumijevanjem okoline i, prečesto, nasiljem koje ostaje skriveno iza zatvorenih vrata.
O tim se izazovima govorilo i na okruglom stolu održanom povodom Dana žena, u ponedjeljak u prostorima Društva multiple skleroze Osječko-baranjske županije u Osijeku. Događaj je organizirala Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH, uz podršku savjetnika pravobranitelja za osobe s invaliditetom, kako bi se otvorilo pitanje stvarne dostupnosti prava i sigurnosti žena s invaliditetom.
Mnoge ovise upravo o nasilniku
„Žene s invaliditetom, kao i sve ostale žene, u slučajevima nasilja mogu kontaktirati institucije koje su za to predviđene. Međutim, pojavljuju se komunikacijske prepreke kada je riječ o gluhim ili slijepim osobama“, upozorila je Petra Mičević iz SOIH-a, dodajući da mnoge žene ne mogu samostalno prijaviti nasilje jer ovise o tumaču, skrbniku ili osobi koja im pomaže u svakodnevnom funkcioniranju.
Na to se nadovezala i savjetnica pravobranitelja za osobe s invaliditetom Tatjana Kukec, koja ističe da je stvarni broj žrtava gotovo sigurno veći od službenih podataka upravo zato što mnoge žene ovise o nasilniku — financijski, fizički ili komunikacijski. Gluhe i gluhoslijepe žene često mogu komunicirati isključivo putem komunikatora, koji ne postoji u policiji, hitnim službama ni skloništima, dok slijepe žene nerijetko ovise o osobi koja ih vodi. U takvim okolnostima sustav, umjesto zaštite, postaje prepreka koju je teško prijeći.
Nejednakost u svakom koraku: od zapošljavanja do liječničke ordinacije
Obilježavajući ovogodišnji Međunarodni dan žena, Ujedinjeni narodi upozorili su kako u većini zemalja i dalje postoji pravni jaz između muškaraca i žena. Kada se tome doda invaliditet, taj jaz postaje još dublji. „Položaj žena s invaliditetom dodatno je nepovoljan u odnosu na žene bez invaliditeta“, istaknula je Tatjana Kukec, dodajući kako društveni pogled na invaliditet i dalje određuje što se od žene očekuje, kako bi trebala živjeti i koje odluke smije donositi o vlastitom životu.
Nejednakost je posebno vidljiva na tržištu rada. Krajem 2025. u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo je registrirano 4.753 nezaposlenih muškaraca s invaliditetom i 4.447 žena s invaliditetom, gotovo izjednačen omjer, ali s jasnim razlikama u vrsti poslova i uvjetima rada. Tijekom 2025. godine iz evidencije HZZ-a zaposleno je 3.947 osoba s invaliditetom, od čega 52,9 posto muškaraca i 47 posto žena, što je zaokret u odnosu na 2024., kada su žene imale nešto veći udio među novozaposlenima. Muškarci se najčešće zapošljavaju kao radnici u održavanju, vrtlarski radnici i skladištari, dok su žene najčešće zaposlene kao čistačice, administrativne službenice i prodavačice — zanimanja koja su slabije plaćena i često uključuju rad na određeno ili nepuno radno vrijeme.
No prepreke ne staju na tržištu rada. Arhitektonska nepristupačnost i dalje je realnost u mnogim gradovima, a u ruralnim sredinama situacija je još teža. Zakoni postoje, ali provedba ovisi o tome gdje živite i koliko je lokalna zajednica spremna ulagati u pristupačnost. „Doživljaj invaliditeta još uvijek snažno utječe na to kako društvo vidi osobu, ali i kako ona vidi samu sebe“, rekla je Kukec. A upravo taj pogled — često pun predrasuda — određuje koliko će žena s invaliditetom imati priliku živjeti dostojanstveno i samostalno.
Prava su jasna, ali moraju biti dostupna
Osječko-baranjska županija redovito podupire rad udruga koje skrbe o osobama s invaliditetom, no i sama priznaje da je pred svima još mnogo posla. „Njihova prava su jasna i zapisana, a naš je zadatak da budu jednako dostupna kao i svim drugim ženama“, poručila je Sarafina Zelić-Kos, pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje.
U praksi to znači više tumača za znakovni jezik, pristupačnija skloništa, educirane policijske službenike, mobilne timove za podršku, ali i jednostavnije procedure koje ne traže od žene da se snalazi u sustavu koji nije stvoren za nju.
Jer prava koja postoje samo na papiru nisu prava — nego obaveza koju društvo još uvijek nije u potpunosti ispunilo.
Vrijeme za ozbiljne promjene
Žene s invaliditetom ne traže posebne privilegije, nego uvjete u kojima mogu živjeti sigurno i ravnopravno. Njihove priče pokazuju da se promjene ne događaju same od sebe — potrebno je ulaganje, edukacija i politička volja. A najviše od svega, potrebno je da ih se čuje bez predrasuda i bez odgađanja.
To nije pitanje empatije, nego odgovornosti. I društva koje želi biti bolje nego što je danas.
Foto: portos.hr
