Razgovor s autorom Željkom Draženovićem otkriva kako su Vinkovačke jeseni nastale iz snage običnih ljudi, iz potrebe za očuvanjem hrvatskog identiteta, kako su preživjele političke pritiske i zašto i danas nose poruku koja nadilazi folklor
Vinkovačke jeseni danas su sinonim za folklor, ali njihova povijest skriva puno više od šarenih nošnji i pjesme. Upravo zato Željko Draženović, vinkovački novinar s više od tri desetljeća iskustva i romanopisac, odlučio je napisati knjigu koja otvara arhive i vraća zaboravljena imena. Njome pokazuje da su Jeseni nastale iz duboke potrebe za očuvanjem hrvatskog identiteta. U intervjuu za Portos.hr govori o istraživačkom procesu, političkim pritiscima, ali i o podršci običnih ljudi bez koje Jeseni ne bi opstale. Nakon niza predstavljanja diljem Hrvatske, knjiga Vinkovačke jeseni – hrvatski odgovor jugounitarizmu doživjela je svoj najdirljiviji susret s publikom upravo u Vinkovcima – gradu koji je i sam protagonist ove priče.
Zašto si se uopće odlučio pisati o Vinkovačkim jesenima, zašto baš sada?
Iako su ove godine obilježile 60 godina postojanja, o Vinkovačkim jesenima i nema puno zapisa osim nekoliko monografija u kojima se toj manifestaciji prišlo onako kako to bude u monografijama, nabrajanjem datuma i priredbi potkrijepljenih fotografijama. Ono što je mene godinama, da tako kažem iritiralo, je činjenica da se o svima onima koji su dali doprinos osnutku i razvoju Vinkovačkih jeseni jako malo zna. Običaj je da članovi Organizacijskog odbora Jeseni svake godine uoči početka manifestacije polože cvijeće na grobove osnivača, i to je to. Meni se međutim, učinilo da to nije dovoljno i da bi se o tim ljudima trebalo znati ipak malo više i na neki im način iskazati dostojnije poštovanje. S druge strane, u meni je sazrijevala misao kako su osnivači, osim želje za folklornom afirmacijom šokačkog narodnog stvaralaštva vinkovačkog kraja, morali imati još neki povod zašto su ušli u projekt osnivanja jedne takve manifestacije. Istražujući i kopajući po dokumentima, ali i pričajući s svjedocima tih vremena, došao sam do zaključka da iza ideje o osnivanju Vinkovačkih jeseni primarno stoji namjera očuvanja hrvatskog domoljublja i svjesnosti ljudi vinkovačkog kraja o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. To je, kako su procijenili osnivači bilo najlakše realizirati osnivanjem kulturne i folklorne manifestacije koja se trebala zvati Vinkovački jesenski susreti, ali je na kraju iznjedren naziv Vinkovačke jeseni. Knjiga je dakle posveta svima koji su Jeseni stvarali, čuvali i sačuvali, a posebice onim malim, običnim ljudima velikog srca i domoljubne svijesti iz Rokovaca, Andrijaševaca, Otoka, Đeletovaca, Nuštra, Ivankova, Retkovaca, Prkovaca i ostalih mjesta vinkovačkog kraja koji su svim srcem podržali ideju Vinkovačkih jeseni, čiji su tvorci u konačnici na ovaj ili onaj način platili cijenu osnutka Vinkovačkih jeseni.
Kad si vidio koliko je to arhiva i papira, je li ti došlo da pobjegneš glavom bez obzira?
Uvijek kada krenem u neko istraživanje u meni se pojavi bojazan da neću imati dovoljno materijala koji priželjkujem da pronađem. Nije svaki papir odnosno dokument na koji naiđete upotrebljiv u onom mjeri u kojoj vama treba i zato morate kopati po hrpama arhivskih dokumenata i ostale građe da bi našli ono što točni mislite da bi morali imati u knjizi. Drugačije, ne ide. I uvijek postoji strah da nećete pri tom prepoznati nešto važno i da će vam proći ispod radara. A najgore je kada imam predstavljanje knjige i onda se netko javi iz publike i kaže kako on ima sačuvan taj i taj dokument koji nije u knjizi i za koji bi ste vi ne znam šta dali, samo da ste znali da postoji. Ali, to je tako. Zato valjda i postoje nadopunjena izdanja pojedinih knjiga.
Jesi li u istraživanju naišao na neki detalj koji te je iznenadio ili nasmijao?
Iznenađujuće je bilo saznanje koliko su za politiku u to vrijeme bivše Jugoslavije Vinkovačke jeseni bile golemi problem. Tražilo se micanje hrvatske trobojnice crven-bijeli-plavi s narodne nošnje. Prigovora je tada bilo i da manifestacija nema socijalističkih simbola. Bilo je i optužbi za ‘nacizam’ pa sve do prigovora, u slučaju nabave prvog razglasa za manifestaciju, da se socijalističkim novcima u Londonu kupuju kapitalistički proizvodi. No organizatori nisu podlegli političkim pritiscima, za što je trebalo dosta hrabrosti sredinom tih 69-tih godina prošloga stoljeća. Neki su pretrpjeli prave torture od strane tadašnjih službi sigurnosti, bili vođeni na saslušanja, maltretirani pa i fizički zlostavljani. U dva navrata, početkom 70-tih godina Vinkovačke jeseni bile su pred prisilnim gašenjem, ali nije se uspjelo u tome.
Što bi rekao da je najveća poruka Jeseni danas – za mlade generacije koje ih možda gledaju samo kao folklor?
Vinkovačke jeseni definitivno su više od folklora i danas kada on prevladava što nije bilo tako na njihovim počecima. Tada je 90 posto sadržaja Vinkovačkih jeseni činila kultura i nije, u ondašnjoj Jugoslaviji bilo istaknutog glumca, književnika ili sportaša koji nije bio sudionik te manifestacije. Pomalo se i zaboravilo kako je nekoliko godina u sklopu Vinkovačkih jeseni postojao međunarodni šahovski turnir na kojem su sudjelovali tadašnji najjači svjetski šahisti među kojima i legendarni Amerikanac Robert Bobby Fischer kojemu su se Vinkovci toliko svidjeli da je jedne godine tih 70-ih godina doputovao i proveo među Vinkovčanima mjesec dana, odmarajući se.
Tvoja prethodna knjiga „Zadnja stanica Vinkovci“ bavila se gradom iz druge perspektive. Kako se ova nadovezuje?
„Zadnja stanica Vinkovci“ je roman nastao na osnovu pisama koja su razmjenjivali mladi Vinkovčanin i mlada Vinkovčanka u vrijeme šesdesetih godina prošloga stoljeća dok se on nalazio na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA, a ona ga čekala u Vinkovcima. Riječ je dakle, o stvarnom događaju i stvarnim ljudima, a pored njihove intimne, ljubavne priče, roman se bavi i društvenim stanjem u tadašnjim Vinkovcima, izgradnjom grada, međuljudskim i muško-ženskim odnosima u vrijeme socijalizma. Poveznica su dakle, Vinkovci i ljudi Vinkovaca.
Što ova knjiga znači za Vinkovce danas – kako ih povezuje s prošlošću i budućnošću?
Urednik knjige, Hrvoje Marojević zna često reći kako sam uhvatio zadnji vlak i napisao jednu takvu knjigu o Vinkovačkim jesenima jer je svjedoka njihovih početaka sve manje i kako godine budu odmicale bit će ih još manje jer priroda čini svoje. Smatram da je bitno ovakvim knjigama posvjedočiti kako su i prije nas postojali neki ljudi koji su možda bili i veći domoljubi od nas i kojima je to bilo puno, puno teže biti nego nama koji danas živimo u svojoj, hrvatskoj državi. I prije nas je postojala hrvatska domoljubna misao i ljudi koji su voljeli Hrvatsku iako su živjeli u Jugoslaviji i bili i članovi Komunističke partije i to ne treba nikada izgubiti iz vida. Niti je sve počelo, niti će završiti s nama.
Kada bi morao izdvojiti jedan trenutak ili detalj iz povijesti Jeseni koji te je najviše dirnuo, koji bi to bio?
Volja i odlučnost običnih ljudi da prigrle i podupru jednu takvu manifestaciju. Naime, koliko god za osnutak Vinkovačkih jeseni značajni bili osnivači poput akademika Vanje Radauša, Dragutina Žanića Karle, Josipa Vojvodića, Grge Matakovića, Marcela Lončara, Mirka Meštrovića i drugih, uvjerenja sam da bi od te manifestacije teško bilo išta da nije bilo „blagoslova“ zaljubljenika u šokačku tradiciju iz okolnih vinkovačkih sela poput braće Karabalić iz Rokovaca koje je Vanja Radauš neumorno obilazio i animirao da podrže ideju osnutka Jeseni i dakako, sudjeluju na njima. Cijeli je tu niz imena, a u svakom vinkovačkom selu se našlo njih nekoliko, koja jednostavno ne smiju biti zaboravljena u kontekstu osnutka Vinkovačkih jeseni.
Kakve su reakcije publike na knjigu i što pripremaš dalje?
Osobno sam zadovoljan jer mislim da je vrijednost knjige prepoznata. Jedan od pokazatelja toga je i činjenica da je knjiga rasprodana u relativno kratkom roku. Posebice je posjećena bila vinkovačka promocija na kojoj je nedostajalo mjesta za sve one koji su željeli nešto čuti o knjizi. Dakako da mi je drago zbog toga i da takva podrška svakom autoru predstavlja potporu za daljnji rad. A u mom slučaju to je plan rada na novom romanu u čijem će se središtu naći emocije, ali ne one mladenačke već one na koje i ne mislimo da su moguće, a koje se znaju dogoditi u poznim godinama života. Je li se moguće „zaljubiti“ u 80-oj godini života? I kakvi su to osjećaji? Kako ih živjeti i kako preživjeti? Puno pitanja, na koja ću nadam se u romanu radnog naziva „Ljubav“ iznaći i odgovor.
Foto: Facebook Željko Draženović
