Jedno od najprepoznatljivijih veterinarskih lica u Osijeku, dr. Vesna Vincenc Spasovski, godinama je sinonim za smirenost, znanje i iskustvo. U ambulanti Dr. Doolitle, koju vodi sa suprugom Goranom, izgradila je reputaciju oslonca vlasnicima kućnih ljubimaca, ali i stručnjakinje koja jednako sigurno radi s pticama, egzotičnim vrstama i velikim mačkama. Od dermatologije i citologije do suradnje sa zoološkim vrtovima, njezin profesionalni put rijetko je linearan — ali uvijek je posvećen životinjama. Odnedavno je gledamo i u emisiji „Doktor za pet”, gdje je publici približila svijet veterine koji se ne vidi u filmovima, svijet koji je istodobno znanstven, emotivan, nepredvidiv i duboko ljudski. U razgovoru za PORTOS otkriva kako je sve počelo, što je danas najviše veseli i zašto vjeruje da će jednog dana i životinje imati zdravstveno osiguranje.
Kako si doživjela nastup u „Doktoru za pet”?
„Doktor za 5 je jedan entuzijastičan projekt vesele i kreativne ekipe iz Zagreba (Senade i Mirele) kojem je bio cilj pokazati zapravo koliko je klinički dio veterine širok i opsežan — što u pristupu, načinu rada, dijagnostici itd; a to je i dalje samo jedan dio veterinarskog posla. Često kolege, tihi samotnjaci, odrađuju lavovski posao za zdravstvenu sigurnost cijelog društva negdje u sjeni.
Meni se osobno dopao ovaj edukativni dio emisije, u mom slučaju vezan za divlje životinje, jer često ljudi o tome imaju samo površna znanja i iz njih često vuku zaključke.”
Kad si prvi put osjetila da je veterina tvoj put?
„Kad sam bila mala, htjela sam biti astronaut — što je, naravno, dječja maštarija. No uvijek sam naginjala prirodnim znanostima. Zanimalo me kako rade organi, kako su povezani i kako se odvija život unutar živih bića. Taj filigranski sat našeg organizma savršeno je podešen i ovisan o svim čimbenicima okoliša, i to me fasciniralo od najranije dobi.
Kao obitelj smo imali psa u stanu, što u vrijeme mog djetinjstva nije bilo uobičajeno. U našem naselju osim nas samo je još nekoliko obitelji imalo pse. Po tadašnjem shvaćanju psi su bili ‘za dvorišta’, pa nas je činjenica da ga držimo u stanu donekle obilježila kao čudne. Danas se to, na sreću, potpuno promijenilo — normalno je ići sa psom u goste, u kafić, na more.
No u to vrijeme nije bilo veterinara koji su se bavili psima. Primarne su bile ekonomske životinje i veterina se njima najviše posvećivala. Tad sam poželjela biti veterinar, jer nam nitko nije znao pomoći kad bi se neki od naših pasa razbolio.
I eto, sad sam tu gdje jesam. Veterina je od tada doživjela ogromnu renesansu. Danas se vrlo malo veterinara bavi velikim životinjama, a psi, mačke, ptice i razni drugi ljubimci ušli su u naše domove i stvorili čvrste emotivne veze sa svojim vlasnicima.”
Kako danas izgleda tvoj radni dan?
„Kad sam u ambulanti moj dio posla je citologija. Od svih dijelova veterine ja sam se uvijek najradije bavila dermatologijom, što činim i danas. Jako volim raditi sa pticama. One imaju posebno mjesto u mom krugu.
Kako spadam u kategoriju najstarijih članova u ambulanti, imala sam priliku kroz radni vijek raditi sve, no zadržala sam se u vrtlogu dermatologije. Dugi niz godina su egzotične i divlje životinje bile glavna osovina mog dana.”
Postoji li neka životinja ili situacija koja te posebno obilježila?
„Bilo je puno i životinja i situacija za pamćenje. Mogu reći da je svako uspavljivanje (anestezija) velikih mačaka (lavova, tigrova, jaguara…) ostalo zauvijek urezano u pamćenje. Koliko god da znaš da su s druge strane ograde, i koliko god sam uvjerena u svoje znanje i vještinu u baratanju sa anestezijom, sila i moć koju te životinje imaju, a koju osvijestim tek kad ih pokušam obuzdati, u tom me susretu svaki put nanovo osupne.”
Što ljudi najčešće krivo zamišljaju o radu veterinara?
„Ljudi sve profesije, a tako i veterinarsku, svjesno ili nesvjesno doživljavaju kroz prizmu filmova o životinjama koje su gledali. Ali to je zabava, nije stvarni život, i ljute se kad ne mogu dobiti to što su vidjeli na filmu.
Mnogi ljudi žele pomoći životinji zato jer se oni tako osjećaju dobro, a ne zato što je to najbolje za životinju. Trebao bi neki psiholog to objasniti. Ja vidim emocije i reakcije ljudi, ali nisam dovoljno stručna da ih mogu samo tako elaborirati. Vidim i znam da životinje donose puno radosti u ljudske živote i često su najbolji terapeuti. Zbog tog osjećaja da im pomažu ljudi često nemaju realnu sliku o mogućnostima koje veterinarska medicina ima u liječenju i emocionalno su nespremni za rastanak od ljubimca.”
Koliko ti je važno da djeca nauče o odgovornom odnosu prema životinjama?
„U seriji je bilo važno pokazati da divlje životinje nisu najsretnije kada su u kontaktu s čovjekom i da u svakom postupku moramo uzeti u obzir njihovu biologiju i način na koji one doživljavaju ono što mi mislimo da je pomoć. Zoološki vrtovi pritom nisu geta za životinje, nego mjesta u kojima se čuva vrijedan genetski materijal kako bi se planskim razmnožavanjem podigla populacija pojedinih vrsta i omogućio njihov povratak u prirodu. Da nema zoo vrtova, mnoge životinjske vrste danas više ne bi postojale.
Često ljudi u najboljoj namjeri izmještaju divlje životinje iz njihovih staništa, ne shvaćajući da takav oblik ‘pomoći’ zapravo šteti. Upravo zato ovakve emisije mogu polako osvještavati i odrasle i djecu. Zato zoo vrtovi imaju svoje edukacijske centre — jer nema ničega bez znanja. Važno je djecu učiti o tome.”
Što te i dalje najviše veseli u ovom poslu?
„Vesele me zadovoljni pacijenti nakon što im pomognemo. Nije uvijek lako. Ne dolaze kod veterinara zdrave životinje, ali kad ozdrave i odu kući sretni i oni i vlasnici, to sve veterinare puni i daje im entuzijazam za sljedeći dan.
Vesele me i promjene u veterini, nadam se da će doći dan kad će i životinje imati svoje zdravstveno osiguranje. To će za sve i veterinare i njihove pacijente nas biti jako sretan dan.”
