Glasne trube na Badnjak privukle su pozornost cijelog Vijenca Ivana Meštrovića, a potom i policiju, koja je utvrdila da svirači nemaju potrebne dozvole. Dok jedni smatraju da takva svirka narušava blagdanski mir, drugi u njoj vide samo dio glazbene tradicije i uličnog kolorita, pa se rasprava ubrzo prelila i na društvene mreže
Na Badnjak, dok je Osijek već bio uronjen u miris kuhanog vina i žamor posljednjih blagdanskih kupovina, na Vijencu Ivana Meštrovića odvijala se sasvim drugačija scena. Nekoliko snažnih tonova trube prolomilo se među zgradama, privuklo i poglede prolaznika a kako se ispostavilo, potaknulo i poziv policiji.
Kada su policijski službenici II. postaje stigli na mjesto dojave, na ulici su zatekli petoricu svirača, državljana Srbije, u dobi od 20 do 57 godina. Trube su utihnule, ali prizor je ostao: instrumenti u rukama, umor na licima, i ona prepoznatljiva mješavina nade i nesigurnosti koju nose ljudi koji od glazbe žive — doslovno.
Svirači su pozvani u postaju kako bi se utvrdile okolnosti njihova boravka. Ubrzo je potvrđeno da su u Hrvatsku došli s namjerom da sviraju po ulicama i ugostiteljskim objektima, nadajući se dobroj blagdanskoj zaradi, ali bez potrebnih dozvola za rad i boravak. U skladu sa Zakonom o strancima, izrečena im je zabrana ulaska i boravka na tri mjeseca te rok od sedam dana za dragovoljni odlazak iz Europskog gospodarskog prostora.
Službeni dio priče tu završava. No, u gradu je tih dana tinjala i jedna druga rasprava — ona tiša, neformalna, koja se vodila po stubištima, u grupama susjeda i na društvenim mrežama. Sve je više bilo pritužbi na ulične svirače, ponajprije zbog glasnoće i učestalosti nastupa, ali i zbog izbora pjesama. Neki su se pitali je li Đurđevdan prikladan u blagdanskom ozračju, dok su drugi podsjećali da je riječ o pjesmi koja, kao i mnoge druge, govori o ljubavi, zajedništvu i prolaznosti vremena.
U toj napetoj, ali neizgovorenoj zoni između tradicije, percepcije i svakodnevice, ostaje pitanje koje se rijetko postavlja naglas: koliko glazba u javnom prostoru oblikuje naš doživljaj grada, i gdje je granica između osobnog ukusa, kulturnih razlika i zakonskih obveza?
Jer, dok su trube na Badnjak možda nekome zasmetale, drugima su bile tek kratki prizor života ljudi koji putuju, sviraju i pokušavaju zaraditi. A Osijek, kao i svaki grad, živi upravo na tim susretima — ponekad skladnim, ponekad nespretnim, ali uvijek ljudskim.
