Izložba “Osijek kao susret – lica grada” donosi vizualnu kroniku ljudi koji oblikuju ritam i duh grada. Otac i sin Topić tri su godine bilježili Osječane, a njihovi portreti sada pričaju priču o gradu koji živi kroz ljude.
Vladimir Šeks, Miroslav Škoro, Biljana Borzan, Kaja Ileš, Zlatko Kramarić i mnogi drugi Osječani sinoć su se našli u neuobičajenoj ulozi — kao dio vizualne kronike grada. Upravo su oni, zajedno s brojnim sugrađanima, među prvima ispunili obnovljeni prostor Muzeja likovnih umjetnosti, koji je nakon više od godinu dana ponovno otvorio vrata velikom izložbom “Osijek kao susret – lica grada”.
Riječ je o projektu oca i sina, Marina i Domagoja Topića, dvojice fotografa koji su posljednje tri godine strpljivo bilježili lica Osijeka: poznata, prepoznatljiva, ali i ona koja svakodnevno prolaze pored nas bez pompe, a ipak nose priču. Njihova stotinu portreta sada tvori mozaik grada koji se mijenja, raste i pamti.
Domagoj Topić na otvorenju je istaknuo kako je upravo zajedništvo — i obiteljsko i gradsko — srž cijelog projekta. “Bilo je izazovno, dugo i lijepo. Tražili smo onaj trenutak koji fotografija zna uhvatiti, a vrijeme često proguta. Nadam se da će ga posjetitelji prepoznati”, rekao je.
Za Muzej likovnih umjetnosti ovo otvorenje ima dodatnu težinu. Nakon 14 mjeseci energetske obnove, djelatnici su se, kako kaže ravnatelj Eduard Hudolin, vratili u prostor koji je istovremeno isti i potpuno nov. “Kad smo ušli, svi smo zastali. Kao da gledamo vlastiti dom iz druge perspektive. I zato mi je posebno drago da se prva izložba bavi upravo ljudima koji čine ovaj grad”, poručio je.
Gradonačelnik Ivan Radić, prilikom otvorenja izložbe naglasio koliko je simbolično da se Muzej vraća upravo ovakvom temom.
“Lijepa izložba, jako dobro posjećena, i podsjeća da grad nisu zgrade — grad su ljudi. U svakom trenutku i u svakom prostoru našega grada postoji jedna izložba lica grada: naši sugrađani na ulici, u parku, na tržnici, bilo gdje drugdje. Zahvaljujem autorima na pozivu. Izložili su oko stotinu naših sugrađana koje su odlučili ovjekovječiti kao uspomenu i podsjetnik da smo svi dio jednog identiteta. Osijek je taj most koji nas spaja, ishodišna točka. Izložba će ostati budućim generacijama, a onima koji su na fotografijama želim da se pronađu — jer uistinu je lijepo ovako vidjeti grad, i nije svakidašnje”, rekao je Radić.
Projekt je nastao u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu, čija je dekanica, akademkinja Helena Sablić Tomić, naglasila kako je dug proces pripreme na kraju dobio prostor kakav zaslužuje. “Da je obnova završila ranije, možda bismo završili u manjoj dvorani. Ovako — dobili smo idealan okvir”, rekla je.
Kustos izložbe Ivan Roth podsjetio je da grad nije samo arhitektura, nego i zbirka osobnih povijesti. “Svako lice nosi uspomenu, svaka ulica nečiju priču. Topići su ih samo otkrili i pustili da progovore”, istaknuo je.
Izložba je sinoć, osim vizualnog doživljaja, ponudila i nešto što se ne može izložiti na zid — osjećaj pripadnosti. Šetajući među portretima, posjetitelji su prepoznavali prijatelje, susjede, učitelje, sportaše, glazbenike. Upravo u tome leži čar ove izložbe: u trenutku kada grad, kroz lica svojih ljudi, gleda natrag u nas.
Foto: portos.hr
