Digitalni tragovi, zakazane objave i sjećanja koja algoritmi ne znaju ugasiti. Facebook nudi mogućnost pretvaranja profila u “In memoriam” no većina drugih platformi, poput Instagrama, TikToka ili X-a, nema takve protokole. Trebamo li početi pisati digitalne oporuke?
U digitalnom dobu, smrt više nije kraj. Naši profili, poruke, fotografije i zakazane objave nastavljaju živjeti — ponekad i govoriti dugo nakon što nas fizički više nema. Ta pojava, sve prisutnija na društvenim mrežama, otvara duboka pitanja o sjećanju, dostojanstvu i kontroli.
Jedan od najzvučnijih primjera digitalne nelagode dolazi s platforme X. Korisnici koji su zakazali objave putem alata poput TweetDecka ili drugih servisa, mogu, ako preminu iznenada, ostaviti niz poruka koje se automatski objavljuju i nakon smrti.
U članku The Guardian navodi se slučaj gdje je profil pokojnog novinara nastavio objavljivati unaprijed zakazane tweetove, uključujući najave za buduće događaje. Reakcije su bile podijeljene: neki su to doživjeli kao jezivu grešku sustava, drugi kao dirljiv podsjetnik na njegovu prisutnost.
“Digitalna smrt nije trenutak, ona je proces. Algoritmi ne znaju da ste umrli”, piše novinar Charlie Warzel, opisujući nelagodu koju izaziva tweet pokojnog kolege koji najavljuje panel na kojem nikada neće govoriti.
Algoritmi koji ne prepoznaju smrt
Platforme poput Facebooka i Instagram-a nemaju automatski mehanizam za prepoznavanje smrti korisnika. Ako nitko ne prijavi smrt, profil ostaje aktivan. Facebook nudi opciju memorijalizacije — profil se pretvara u digitalni spomenik, uz oznaku “In memoriam”, ali samo ako obitelj zatraži.
Instagram, TikTok i X nemaju takve protokole. To znači da se sadržaj može nastaviti prikazivati, komentirati, pa čak i preporučivati kao da je osoba još uvijek živa.
Tko upravlja digitalnom ostavštinom?
Prema Digital Legacy Association, većina ljudi nikada ne razmišlja o svojoj digitalnoj ostavštini. Google nudi opciju Inactive Account Manager, gdje korisnik može odrediti tko će upravljati njegovim podacima ako profil postane neaktivan. Ali to je rijetkost. U pravilu, digitalni tragovi ostaju bez upravitelja, lebdeći između sjećanja i zaborava.
Ono što najviše zbunjuje jest trenutak kad se digitalna prisutnost počne ponašati kao da je osoba još tu. Zakazani tweet, automatski story, playlist koja se dijeli s prijateljima — sve to može izgledati kao znak života. A zapravo je znak neizbrisivosti.
U tom kontekstu, dramaturgija digitalne smrti ne znači zlouporabu, već pitanje: kako pričati priču koja se nastavlja bez pripovjedača? Kako urediti prostor u kojem sjećanje nije statično, već algoritamski aktivno?
Programirano sjećanje: između imitacije i oporuke
Neki startupi već razvijaju AI modele koji simuliraju osobu na temelju njezinih objava, poruka i fotografija. To otvara pitanje: je li to sjećanje ili imitacija? Hoće li buduće generacije razgovarati s digitalnim verzijama svojih predaka — profilima koji govore, ali više ne osjećaju? Možda je zato vrijeme da počnemo pisati digitalne oporuke. Ne samo kome ostavljamo lozinke, već i kako želimo da nas pamte. Jer u svijetu koji ne zna za kraj, dostojanstvo se mora programirati.
