Redatelj Jasmin Novljaković objašnjava izazove suvremenog kazališta u kojem se balansira između zahtjeva publike i potrebe za umjetničkom istinom. Ističe kako se uvijek drži istog redateljskog pristupa što obuhvaća dobru pripremu u smislu okvira u kojem će komad biti vođen, prostora, kostima i glazbe koji se stvara sa suradnicima.
‘Za mene je uvijek u središtu kazališta glumac i njegova kreacija i zato smatram da je važno i da glumci osjete slobodu u stvaralaštvu i predlože nešto što nije istovjetno mom viđenju određene scene, ali uvijek rado prihvatim sugestiju glumca ako je utemeljena i opravda njegov lik i pridonese jasnoći ideje koju prenosimo gledateljima.’, govori Novljaković koji je u kazalištu već preko 40 godina i pokušava ga doživjeti kao mjesto istraživanja i eksperimenta.
‘Tadeusz Kantor, drugi veliki umjetnik kazališta koji pripada svijetu koliko i Poljskoj, smatrao je da se eksperimenti rade u laboratorijima i da to nema velike veze s umjetnošću. Umjetnost nastaje iz duboke unutrašnje potrebe i želje da se izrazi ono što osjećamo duboko u sebi i što je često teško izrecivo. Blisko mi je i kazalište kao utočište smisla. U procesu rada to tako izgleda i dobro je da na kraju procesa taj smisao podijelimo s gledateljima.’, smatra redatelj nove premijere u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK), drame ‘Zavičaj, zaborav’ Ludwiga Bauera.
U modi su ‘lakše i kratke’, ne samo kazališne – forme.
‘Moda je to koju smo stvorili dijelom i mi, stvaratelji kazališta. Kao djelatnik u kazalištu formirao sam se u Poljskoj, zemlji gdje kazalište povijesno zauzima vrlo značajno mjesto u društvu i gdje su moralni autoriteti, uz književnost, najčešće dolazili iz kazališta. Uz to, u Poljskoj je odavno odijeljena kazališna estrada i zabavljački teatar, koji isto tako imaju zvijezde i brojnu publiku, od kazališta koje nastavlja svoje stvaralaštvo na temeljima koje su nam zacrtali naši prethodnici, umjetnici kazališta, i preko njih kroz kazališnu klasiku i nove komade istražujemo neuroze i probleme čovjeka našeg vremena, preko univerzalnih tema i kvalitetne literature. To kazalište nije lako prihvatljivo, ali je neophodno da bi i današnji gledatelj aktivno sudjelovao u kazališnom činu vlastitim angažmanom i propitivanjem svoga mjesta u svijetu nakon odgledane predstave.’
Što je danas najveći izazov redatelju – pronaći pravi naslov, pravi ansambl ili pravi smjer?
‘Sve od navedenog bitno je za uspjeh predstave i recepciju. Izazov je pronaći pravi naslov, posebice kad su u pitanju suvremeni komadi, jer malo je prijevoda i pravoga uvida u suvremenu europsku dramaturgiju, da ne govorimo dalje. Što se tiče kazališta sa stalnim ansamblima, važno je poznavati ansambl i izabrati ljude koji će otvoreno i iskreno ući u projekt. To nije uvijek lako i zato često radim u manjim kazalištima (Vinkovci, Požega), gdje uz njihove članove ansambla biram glumce s kojima volim raditi i koji će odgovarati komadu. Najbolji smjer koji vidim je da iza izabranog komada ja stojim i koji će biti primjeren i koristan za kazalište u kojem se postavlja.’
Kad birate naslov, u vremenu hiperinflacije informacija i površnih emocija, što mora imati tekst da biste mu rekli ‘da’?
‘Ono što mene najviše zanima na sceni i izvan nje je običan čovjek u okruženju koje nikada nije korisno za njega i njegove najbliže. Često je to vezano uz politička kretanja koja rade protiv čovjeka i njegove egzistencije i stvaranja vlastitoga života. Društvena nepravda, represija jer nismo oni i onakvi kakvi bi trebali biti prema kriterijima koje postavljaju ideolozi takvih represivnih aparata, teme su o kojima bi trebalo progovarati sa scene. Nitko mi ne može reći da to je to današnjem gledatelju strano i da ne razmišlja o tim temama. U vremenu kada nestaju ‘metafizička osjećanja’, kako je to rekao veliki poljski umjetnik Stanisław Ignacy Witkiewicz, nestaje potreba za umjetnošću i religijom. Potrebno je isto tako pobuditi u gledatelju taj metafizički nemir.’
