Maestro Filip Pavišić o dvjema jednočinkama, izazovima dirigiranja i glazbi koja ne stari
U godini u kojoj svijet obilježava stotu obljetnicu smrti Giacoma Puccinija, pitanje koje se nameće nije samo kakav je trag ostavio — nego kako ga danas uopće čitamo. U vremenu ubrzanih sadržaja i sve pliće pažnje, može li skladatelj čije arije traju puno dulje od prosječnog TikTok videa još uvijek osvojiti publiku? Maestro Filip Pavišić, jedan od najzanimljivijih mladih dirigenata na domaćoj sceni, tvrdi da može — i da Puccini možda nikada nije bio aktualniji.
Dok priprema dvije jednočinke snažnih kontrasta, Sestru Angelicu i Plašt, koje će premijerno u osječkom HNK-u biti izvedene 11. listopada, Pavišić otkriva slojeve Puccinijeve glazbe koji se rijetko spominju: njezinu psihološku preciznost, emocionalnu radikalnost i sposobnost da i sto godina kasnije “zaustavi vrijeme”.
O svemu tome govori u razgovoru za Portos.
Sto godina nakon njegove smrti — kako danas vidimo Puccinija? Je li njegova veličina rasla s vremenom?
Da ste me to isto pitali prije trideset godina, moj bi odgovor vjerojatno bio drukčiji. Mislim da je Puccini doživio svoj vrhunac u vrijeme zlatnog doba opere, negdje između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas živimo u potpuno drugačijem ritmu: sadržaj koji traje dulje od pet minuta postaje “pretežak” sve većem broju ljudi. Nažalost, ne samo mladima, iako se to kod njih najviše vidi. U tome se krije i širi pad vrijednosti u društvu — Puccini je samo jedna od kolateralnih žrtava, zajedno s mnogim drugim umjetnicima, kulturom općenito, ali i brojnim drugim vrijednostima.
Što se mene tiče, Puccini je jedan od najvećih opernih skladatelja. Njegova djela otkrivam iznova svaki put kad im se vratim. Najbolji dokaz su mi dvije jednočinke, Plašt i Sestra Angelica, koje su nedavno bile na našem repertoaru. Bile su mi manje poznate, a tek kad sam počeo raditi na njima otkrio sam njihovu pravu snagu i veličinu. Nadam se da sam ih uspio prenijeti publici.
Dirigirate dvije Puccinijeve jednočinke, posve različitih atmosfera. Koji vam je svijet bliži: mračni realizam ili duhovna introspekcija?
Na sreću, nijedan. Moj je život daleko od takvih krajnosti i trudim se ne biti dio tih svjetova, barem ne onako kako su prikazani u operama. Ali čovjek kroz život prođe i doživi puno toga, a vidi još i više, pa mi patnja i muka kroz koje prolaze protagonisti nisu strane.
Plašt, Sestra Angelica i Gianni Schicchi čine trilogiju čija je zajednička tema smrt. Dok je Schicchi komična opera, druge dvije su tragične. Ono što Puccinija čini velikim jest način na koji glazbom opisuje likove, njihova unutarnja stanja i atmosferu svakog trenutka. Njegova sposobnost da prikaže duhovni i emocionalni pejzaž pojedinca — čak i sporednih likova — doista je rijetka.
Koliko Puccini dopušta dirigentu slobodu, a koliko traži preciznost?
Sloboda je preciznost. Jedno bez drugoga ne ide. Da biste bili slobodni, morate točno znati kako i koliko. Vjerujem da me želite pitati o odstupanjima od partiture, odnosno o “osobnom” shvaćanju napisanog. Ta je sloboda spoj iskustva, znanja i osjećaja za glazbu koju dirigirate. Puccinijeva je glazba prepuna rubata i taktova označenih kao colla parte ili col canto, što znači da dirigent mora pratiti pjevača ili da je određeni takt slobodniji u smislu tempa. Ali to je sklizak teren: koliko god je slobodan, toliko je uvjetovan znanjem kojim raspolažete. Zato je Puccini jedan od najzahtjevnijih skladatelja za dirigiranje.
Što je najveći izazov — orkestar, pjevači ili emocija?
Sve zajedno. Najprije morate razumjeti emociju, zatim je prenijeti i orkestru i pjevačima. Kad se to dogodi, izazov postaje istodobno i težak i lagan — jer tada svi dišu kao jedno.
Kako današnja publika reagira na teme ljubomore, gubitka i iskupljenja? Jesu li one danas snažnije nego prije sto godina?
To zapravo nema izravne veze s Puccinijem. To su univerzalne teme koje prate čovječanstvo otkad postoji. Drugo je pitanje dopada li se ljudima način na koji ih je Puccini vidio i glazbeno oblikovao.
Može li Puccini i danas iznenaditi publiku?
To je pitanje za svakog pojedinca. Ja se iskreno nadam da može. Mene osobno iznenađuje neprestano. Koliko god poznajem njegov opus i način pisanja, uvijek otkrijem nešto novo. Čak i kad dirigiram djela koja sam vodio, kako se kaže, milijun puta, dogodi se trenutak koji me ponovno obuzme — isti onaj ushit, isti zanos, kao da ga čujem prvi put. To je, po meni, pravo “novo”.
Zašto publika ne bi smjela propustiti ovu izvedbu?
Prvo — zbog sebe samih. Drugo — zato što je riječ o pravim remek-djelima koja ne smiju proći bez publike. Ako ne zbog kazališta, onda zbog samog Puccinija.
