Stotine izvedbi, nebrojene emocije i 40 godina glazbenog putovanja, tako se u nekoliko riječi može opisati umjetnički opus Sanje Toth, solistice i prvakinje Opere osječkog Hrvatskog narodnog kazališta (HNK). Iskreno kaže kako je već jako rano znala da želi biti pjevačica.
‘Možda ne baš operna, ali svakako je morala biti glazba. Sjećam se da sam tijekom pandemije imali edukativni program za škole i da je prvo što sam rekla djeci da ni ja nisam oduvijek voljela operu. Da bi nešto volio, moraš to poznavati, a u ranom djetinjstvu to sigurno nije opera. Prva arija koju sam kao tinejdžerica poslušala bila je Un bel di Vedremo iz Puccinijeve opere Madama Butterfly. Naježila sam se od glave do pete i plakala.’, iskrena je Sanja Toth.
Kao dijete u operu je najčešće odlazila s tatom. Opisuje ga kao starog Essekera, kojega je u operu vodila baka. U njihovoj kući su se, kaže, osim opere, slušali evergreeni, Dean Martin, Frank Sinatra, Glenn Miller, Mahalia Jackson, Ella Fitzgerald.
Na osječkim kazališnim daskama debitirala je 1985. godine u Bizetovoj operi Carmen s Ružom Pospiš Baldani u naslovnoj ulozi.
‘Uz soliste iz Beograd, gost na toj izvedbi za otvorenje renoviranog kazališta je bio i tenor Carlo Bini. Bila je to ogromna predstava u kojoj je meni bilo apsolutno sve novo, ja sam bila jedna mala Sanja na petoj stubi u zboru. Bilo mi je sve toliko grandiozno i veličanstveno, bila sam toliko sretna što sam dio te priče. Iako nisam otpjevala ništa solo, bio je to uvod u moju priču, moj prvi izlazak na veliku pozornicu. Uslijedili su Krabuljni ples, Traviata, Trubadur, sve velike, čelične opere.’, prisjeća se prvakinja Opere osječkog HNK-a.
Akademiju, dodaje, nije završila jer je tada nije bilo u Osijeku, a odlazak u Zagreb značio bi ‘odricanje uloga’ koje je dobivala te bi karijera, priznaje, sigurno krenula drukčijim putom.
‘Maestro Miller htio je da se mladi pjevači obrazuju, pa nam je master-classove držala velika Ljiljana Molnar-Talajić. Kada sam joj pokucala na vrata srce mi je lupalo kao ludo. Ta divna žena imala je ogromno srce, bila je pristupačna i jednostavna. E, onda je došao rat, a ja sam nastavila putovati k njoj i raditi na svom glasu. Sat je nekada počinjao u pola sedam ujutro. Nakon nje uslijedio je rad s našim velikim tenorom Stojanom Stojanovim Gančevom ovdje i u Zagrebu, master-class kod naše proslavljene Vlatke Oršanić, te stalni kontakt s mojom prvom i najdražom profesoricom pjevanja Olgom Vulić, tada Šober. Nikada neću zaboraviti to savršenstvo njezinoga pjevanja, toliko tehnički dorađene kolorature. Mislim da nije bilo nijedne greške, a o emocijama da i ne pričam. Slušajući ju, vjerovao si joj, s njom plakao, ježio se, proživljavao ljubav. I naša tehnika je stajala nepomično i slušala. Veliki trag je ostavila ovdje, Osječani ju i danas spominju, ne samo kao profesoricu, nego i kao osobu.’, nastavlja.
Najstresnija uloga
Najstresnija uloga, otkriva, bila je u operi Suzanina tajna Ermanna Wolfa-Ferrarija, koja je tada išla, koliko se sjeća, s jednočinkom Gianni Schicchi.
‘Taj sat s korepetitorom bio je za mene pravo mučenje, jer je to toliko ritmički bilo zeznuto. Laički rečeno, glazba svira jedno, mi pjevamo drugo. Toliko je bilo teško da sam bacala note. Morala sam biflati, dok mi na uši ne iscuri.’, kaže Toth napominjući kako je svaka uloga izazov jer u svakoj ‘ima nešto što ti pravi problem’ i na što se moraš usredotočiti.
Napominje također kako je za opernog pjevača važna fizička kondicija jer, ne pjevaju samo grlo i glasnice, nego je cijelo tijelo u akciji, ono mora biti čvrsto, napeto, posebno trbušni mišići.’, kaže.
Nije joj se do sada dogodilo da kroči na pozornicu, a da zaborvi tekst.
‘Jednom sam se jako zakašljala pjevajući Đulu iz Ere s onoga svijeta. Ulogu koju sam definitivno najviše put u svojoj karijeri otpjevala. U trećem su se činu konji na sceni uznemirili pa je sve bilo puno prašine. Dala sam mig maestru da nastavi dirigirati, popila vode i nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Zato moram imati predstavu u malom prstu. Pamtim ovu predstavu po još jednoj situaciji, ni mjesec dana nakon što mi je mama preminula, a ja sam u riječkoj podjeli pjevala ariju Majko, majčice. Slomila sam se. Nastao je tajac. Ne znam kako sam otpjevala do kraja. Bitno mi je uvijek donijeti emociju.’, poručuje.
Najdraže uloge
Posebno su joj drage sve Puccinijeve uloge koje je pjevala jer joj je on najdraži maestro i operni skladatelj.
‘Tri su mi najdraže uloge: apsolutno Cio-Cio San (Cho-Cho San) iz Madama Butterfly, uloga nakon koje se svaki puta doslovno razbolim. Slijedi 1989. Suor Angelica (tada izvođena s Cavallerijom rusticanom). Svaki puta sam se tresla i plakala pjevajući ariju Senza Mamma, iako me tada maestro Juranić, ravnatelj Opere tadašnji, upozorio da je uloga jako teška emotivno i pjevački pa da se pripremim na to. To sam shvatila kada sam se uhvatila u koštac s ulogom. Zato volim Puccinija jer svaku njegovu operu možete staviti na film, jer je životan, strastven. Morala sam naučiti svladati emocije, da se ne osjeti u glasu nijedan drhtaj. Neki pjevači mogu plakati i pjevati, ja ne mogu. Morala sam ne razmišljati o tekstu koji pjevam.’, govori Toth.
Priznaje kako iz Osijeka nikada ne bi otišla. No, gostovala je u svim nacionalnim kućama i vratila se kući.
Otkrila je i kako njeguje glas te održava kondiciju za zahtjevnije izvedbe.
‘Vježbanjem. Kod kuće obično ne pjevam i da ne bih susjedima smetala. Obično dođem u kazalište, kada nikoga nema, poslije 15 sati. Što mi je glas u boljoj kondiciji, manje se moram upjevavati. Glas se potroši ako nepravilno pjevaš i neredovito spavaš, odmaraš. A da je fizička kondicija važna, rekla sam, iako osobno nisam poklonica odlazaka u teretanu.’, zaključuje Sanja Toth.
