Procjenjuje se da se u zoni sukoba nalazi 250 do 300 hrvatskih pomoraca, prisiljenih prihvatiti plovidbu jer je odbijanje ukrcaja u praksi jednako gubitku posla.
Kad se govori o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku, najčešće se spominju vojske, diplomati i stratezi. U pozadini ostaje činjenica da se u istom prostoru nalaze i stotine pomoraca, među njima i hrvatskih, čiji se rad odvija u uvjetima koji sve više nalikuju ratnima. Brodovi s hrvatskim posadama danima stoje usidreni u Omanskom i Perzijskom zaljevu, dok je Hormuški tjesnac pretvoren u prostor u kojem se sigurnosna slika mijenja iz sata u sat.
Prema dostupnim informacijama, posade se nalaze u zoni u kojoj su napadi dronovima, raketiranja i blokade postali dio svakodnevice. Tankeri i kontejnerski brodovi čekaju u neizvjesnosti, bez mogućnosti prolaska i bez jasnih naznaka kada će se situacija stabilizirati. U takvim okolnostima, formalne izjave o “sigurnim uvjetima” imaju ograničenu težinu.
Međunarodne organizacije koje prate stanje na moru već tjednima upozoravaju kako se sigurnost na ključnim rutama rapidno pogoršava. Nautilus International navodi kako je sigurnosna situacija “ozbiljno degradirala”, dok ITF ponavlja zahtjev da se područje proglasi ratnom zonom u kojoj pomorci imaju pravo odbiti ukrcaj bez sankcija. U praksi, takvo pravo rijetko postoji. Odbijanje ukrcaja najčešće znači gubitak posla, a prihvaćanje znači rad u uvjetima koji se mijenjaju iz sata u sat.
U hrvatskom kontekstu, pitanje sigurnosti pomoraca već godinama prati isti obrazac. Neven Melvan, glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske, u više je navrata upozoravao da se problemi u sustavu ne rješavaju, nego prekrivaju političkim porukama. U jednoj od nedavnih reakcija na službene izjave nakon pomorske nesreće, Melvan je ocijenio da je riječ o “političkoj floskuli u svrhu očuvanja fotelja”, ističući dugotrajne propuste u sigurnosnim protokolima i održavanju brodova. Iako se ta izjava nije odnosila na Bliski istok, dobro ilustrira širi problem: sigurnosna pitanja u pomorstvu često se tretiraju kao tehnička fusnota, sve dok se ne pretvore u krizu.
U kontekstu sadašnje krize, taj obrazac postaje još vidljiviji. Posade se nalaze u prostoru u kojem se sigurnosna slika mijenja iz sata u sat, dok se odluke koje određuju njihove uvjete rada donose daleko od brodskih mostova. Hrvatska pritom slijedi praksu većine manjih pomorskih država: formalno iskazuje brigu, ali bez jasnih mehanizama koji bi pomorcima pružili stvarnu zaštitu u situacijama povišenog rizika. Izjave o “kontroliranim okolnostima” i “sigurnim uvjetima” dobro funkcioniraju u priopćenjima, no ne mijenjaju činjenicu da se posade nalaze u zoni u kojoj se sigurnosni parametri mijenjaju brže nego što institucije uspijevaju reagirati.
Ova kriza otvara prostor za ozbiljniju raspravu o tome kako sustavno urediti položaj pomoraca u uvjetima povišenog rizika, prvenstveno zbog činjenice da globalna trgovina, a time i nacionalna ekonomija, ovisi o njihovom radu. Profesionalni standardi i sigurnosni protokoli ne bi smjeli ovisiti o dobroj volji kompanija ili trenutnoj geopolitičkoj klimi.
Pomorci nisu iznimka u sustavu, nego njegov temelj. Upravo zato zaslužuju okvir koji njihov rad tretira kao ono što jest: ključnu infrastrukturu globalne ekonomije, a ne resurs koji se aktivira i zaboravlja prema potrebi.
