Od izuzetnih trenutaka na kazališnim daskama do sna o posuđivanju glasa animiranom liku – Miroslavova priča otkriva čovjeka koji strastveno živi svoju umjetnost, ali jednako strastveno njeguje obiteljsku toplinu i zajedništvo. Kako uspijeva balansirati intenzivnu glumačku karijeru s obiteljskim životom, Miroslav otkriva za Portos, te iskreno progovara o izazovima, sretnim trenucima i snovima koji ga još pokreću.
Osječki glumac poznat po snažnim kazališnim ulogama i upečatljivim televizijskim ostvarenjima, Miroslav Čabraja, već godinama plijeni pažnju svojim talentom, energijom i autentičnošću. Svojim radom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, kao i izvan njega, stekao je brojne nagrade i priznanja, ali i odanost publike koja cijeni njegov predan pristup umjetnosti. No, Miroslav ne vidi uspjeh samo kao osobnu pobjedu – za njega su nagrade rezultat zajedničkog truda kolega i podrške publike.
Započnimo s tvojom nedavnom nagradom. Jesi li se iznenadio kada si čuo svoje ime kao pobjednika u žestokoj konkurenciji? Kako si se osjećao povodom osvajanja Zlatnog Studija po drugi put za ulogu u predstavi “Let iznad kukavičjeg gnijezda”? Što ta nagrada znači za tebe?
Iznenađenje je možda preslaba riječ za ono što sam osjećao kad sam čuo svoje ime. Neposredno prije proglašenja šapnuo sam supruzi i intendantu Vladimiru Hamu kako mislim da sigurno neću ja pobijediti, već netko drugi. Dolje u prvom redu sam vidio da sjedi Marinko Leš sa Zrinkom Cvitešić, a ona je dvaput nagrađena u noći, pa sam pomislio kako su ih vjerojatno stavili bliže da mogu doći na pozornicu po nagrade, a mi smo sjedili tamo negdje u sedmom, osmom redu i ja kažem: “Ma ne, sigurno dobiju oni”. Pomislio sam kako sam već jednom osvojio tu nagradu, a sada ju osvojiti ponovno u tako jakoj konkurenciji- vrlo teško.No, kako su svi nominirani vrhunski glumci s izuzetnim talentima i doprinosima, već sama nominacija za mene bila je ogroman uspjeh i čast. I govorio sam supruzi na putu: “Što god bude, bit će. Feštat ćemo na kraju.” A stvarno je i bilo tako, fešta za pamćenje. Cijelo događanje, koje je organizirala Hanza Media, bilo je na vrhunskoj razini – sve je bilo savršeno, od programa do after-partyja. Stvarno, ni veliki gradovi poput Pariza ili New Yorka ne bi se postidjeli takvog eventa. Svaka im čast.
Onaj trenutak kada sam čuo svoje ime bio je prepun emocija – ponosa, zahvalnosti i dubokog osjećaja da sav trud ima smisla. Predstava “Let iznad kukavičjeg gnijezda” i lik kojeg sam tumačio zahtijevali su ne samo puno rada, nego i veliki dio mene, moje energije, strasti i vjere. Druga nagrada Zlatnog Studija za kazalište u osam godina postojanja već sama po sebi nosi težinu, samo Filip Šovagović i ja imamo tu čast za kazalište dva puta, dok je Goran Navojec to uspio za film. Ali više od svega, ova nagrada mi znači jer dolazi od publike. Naši Osječani i Osječanke su pokazali koliko cijene ono što radim, pokrenuli su akciju podrške na društvenim mrežama – svakodnevno su glasali, slali mi poruke poput: “Danas sam glasovao, glasovala”. Čak sam im odgovarao: “Ok, nismo stranka” uz smijeh priča Čabraja i nastavlja:
Šalu na stranu, To je njihova pobjeda jednako kao i moja. Jer kada vam publika u tako žestokoj konkurenciji da ovakvo priznanje, to je najbolji osjećaj. Moja oba konkurenta dobro su poznati i televizijski glumci, i Ozren i Marinko su iz Zagreba, daleko je veća publika, pa ne samo biti u takvom društvu, već i pobijediti je velika, velika čast.
Na žalost, nisam bio spreman i nisam pripremio govor u kojem bi zahvalio svojim najbližima. Ali ne bih uspio bez neizmjerne podrške moje supruge i njezinih roditelja. Kad si glumački par s dvoje djece, sve postaje složenije. Organizacija svakog dana, od proba i predstava do školskih obaveza, i to još u različitim smjenama, zahtijeva ogroman trud. Bez bake i dide, Ivaninih roditelja, jednostavno ne bismo uspijevali sve uskladiti. Bilo je trenutaka kad smo čak razmišljali hoće li se jedan od nas morati odreći glume i potražiti posao s predvidljivim radnim vremenom. Da nije njihove pomoći, tko zna kako bi naš život izgledao.
Zato ova nagrada nije samo moj uspjeh – to je uspjeh cijele moje obitelji. Njihova podrška kroz cijeli moj glumački vijek, a to je punih 16 godina i sad već 18-tu kazališnu sezonu, dala mi je snagu da nastavim, da ne odustanem od onoga što volim i za što živim. I zbog toga što sam mogao glumu nastaviti živjeti u svom punom kapacitetu, ova nagrada ima dodatnu težinu i simboliku.
Možeš li nam reći nešto više o svojoj ulozi u toj predstavi? Koji su ti bili izazovi koje si morao prevladati prilikom pripreme za ulogu?
Jedne noći nazvao me Dražen Ferenčina s idejom za predstavu, ovaj put sa mnom u glavnoj ulozi. Kada mi je rekao da je riječ o “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”, prvo sam pomislio da će svi uspoređivati dramu s filmom i mene s Jackom Nicholsonom, koji je za ulogu osvojio Oscara. Igrati nešto što je on tako upečatljivo utjelovio djelovalo je kao ogroman izazov. Čak sam mu rekao: “Pa ni fizički mu ne sličim!” Na to mi je Dražen odgovorio da baš zato želi mene.
McMurphy je izrazito kompleksan lik, i to je bio veliki izazov. On nije klasični pozitivac – završio je u mentalnoj bolnici zbog optužbi za silovanje maloljetnice. Kako ga glumački obraniti? Kako mu dati ljudskost i omogućiti publici da ga na kraju zavoli i suosjeća s njim? Premišljao sam o tome da još jednom pogledam film, možda da “posudim” neku ideju od Nicholsona. Meryl Streep je jednom rekla: “Uvijek je dobro ukrasti nešto od kolege”, i na dodjeli jednog od osvojenih Oskara zahvalila kolegama što su toliko talentirani i što su joj omogućili da od njih “krade”. Međutim, odlučio sam ne riskirati i ne gledati film, jer je Nicholsonova izvedba toliko upečatljiva da bih teško izbjegao njegov utjecaj. Umjesto toga, pronašao sam vlastiti put i vlastitu interpretaciju. I drago mi je – predstava je dobila nagradu, ja sam dobio nagradu. I dalje je Jack Nicholson bolji od mene, da se razumijemo (smijeh). Ali uspjeh je velik – gdje god smo gostovali, reakcije publike bile su fantastične. U Splitu se cijela publika digla na noge uz gromoglasan pljesak. To se u 18 godina mojeg kazališnog rada nikada nije dogodilo i bila mi je velika čast. No, uspjeh ne pripada samo meni. Zahvalan sam cijelom ansamblu, posebno Antoniji Mrkonjić, koja igra mog glavniog”oponenta”. Njezina izvedba dodala je posebnu snagu priči, a bez nje i bez naših “luđaka”, kako ih zovem, McMurphy ne bi bio ono što jest. Naravno, moram zahvaliti i Draženu Ferenčini te našoj dramaturginji Petri Mrduljaš, koji su ovu priču iznijeli s puno promišljenosti i bez pretjerivanja.
McMurphyjeva borba za prava i slobodu, njegovo suočavanje sa sustavom koji guši pojedince, bila je ključna nit koju sam želio naglasiti. On je netko tko ljudima daje snagu da razmišljaju svojom glavom, i tu sam prepoznao modernu poveznicu – kako sustavi često marginaliziraju one koji se protive, čak ih proglašavaju ludima. To potiče na razmičljanje o društvenim nepravdama i našoj odgovornosti. Dragan Bjelogrlić je jednom rekao: “Ne može meni biti dobro ako je mom susjedu loše.” Ta misao me vodi jer smatram da ne možemo zatvarati oči pred problemima, čak i ako nas ne dotiču izravno. Vidimo što se događa tu okolo u susjednim državama, u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Sad su to stvarno ozbiljni, ozbiljni razmjeri sukoba i to nije za zanemarivat. I tu možemo povući paralelu jer ti ljudi, koje zastupa i McMurphy, su ti borci za koje ne možemo reći da potiču nasilje al ukazujući na neku nepravdu, izazivaju nasilje, što naravno nikad nije dobra stvar. No narod je takav, mi smo vam u ovim balkanskim zemljama jednostavno tako i navikli. To je užasno. Ja se stvarno jako bojim rata i u prošlom sam izgubio oca. Jako je puno majki ostalo bez sinova, žena bez bez muževa, tako da to stvarno ne daj bože nikome. Ali nisam za to da se šuti. Apsolutno se treba reći, ali nikako nasiljem, apsolutno se tome protivim. Baš kažem kako nikad u svom životu nisam udario ni jednog čovjeka, ne znam kako je to. Možda nisam neki “muškarac,” jer uvijek volim sve rješavat pričom, baš kao McMurphy koji ni u jednom trenutku nije nikoga udario. On čak dopusti da njega prebiju, on uopće ne udari nikoga, jednostavno se pusti. E onda to dovodi do toga da mi zapravo ne znamo je li on uopće silovao tu osobu, da li on uopće lud ili on potpuno stvarno nevino optužen. Na kraju, kada postane borac protiv sustava, publika se posve povezuje s njim. Uspjeli smo stvoriti slojevit lik – McMurphy je kockar, ženskaroš i buntovnik, ali istovremeno i netko tko potiče ljude da razmišljaju svojom glavom i bore se za svoja prava.
Također si snimio reklame za Hrvatski telekom.Kako se snimanje reklama razlikuje od igranja na pozornici? Koji format ti je draži i zašto?
Reklama za Hrvatski telekom doživjela je ogroman uspjeh, i iskreno, nema čovjeka koji me po njoj ne prepoznaje. Bilo bi lažno skromno reći da mi to ne godi – naravno da godi. Takva promocija kroz tako jedan kvalitetan projekt, svakako je velika stvar. Moram spomenuti i malu Doru, za koju mnogi pitaju je li moja kćerka – čak i moja supruga kaže: “Baš ličite!” A meni se čini da uopće ne ličimo. Ona je preslatka cura koja pohađa drugi razred srednje škole i stvarno je odlična. Nas dvoje smo odmah kliknuli, i ona je bila fantastična partnerica tijekom snimanja. Takva kakva je u reklami – duhovita, spontana – takva je i u životu. Ako odluči upisati glumu, siguran sam da ćemo dobiti još jednu sjajnu glumicu.
Snimanje reklama razlikuje se od rada u kazalištu po mnogo čemu. Reklama te može obilježiti na način kakav film, predstava ili serija ne mogu. Film netko pogleda ili ne pogleda, predstavu isto, ali reklamu ne možeš izbjeći. Ona je svugdje – na televiziji, u novinama, na plakatima. To bombardiranje u medijima donosi jednu posebnu prepoznatljivost. I moram priznati, produkcija reklame kao što je ova HT-ova bila je na nevjerojatnoj razini – takav set, organizaciju i pristup rijetko viđam čak i na filmovima ili serijama. Zato i jest rezultat tako dobar.
Ali kad bih morao birati između reklame, filma i kazališta, uvijek bih odabrao kazalište. Taj neposredan dodir s publikom nešto je što me ispunjava i hrani moju dušu. Kada tijekom predstave osjetim njihov uzdah, smijeh, nelagodu ili ljutnju, to me nosi. Te reakcije – pozitivne ili negativne – čine te živim i budnim. Al Pacino je u filmu “Vrućina” rekao: “Ta tjeskoba me drži na životu,” i mislim da je to istina. Naš profesor Zlatko Sviben znao je reći kako “gluma nije u tebi, nego je tu negdje – malo izvan tebe.” Upravo taj osjećaj povezanosti s publikom je ono što me drži u kazalištu i zašto ga nikada ne bih mijenjao.
Pored tvog rada u HNK Osijek, koje su ti uloge bile najdraže ili najupečatljivije? Što ih čini posebnima za tebe?
Moram izdvojiti ulogu Roka u seriji “Šutnja” kao jednu od dražih van našeg kazališta. Bila je to iznimno zanimljiva i izazovna uloga koja mi je ostala u sjećanju. Tu je i moja uloga u vinkovačkom kazalištu, u predstavi prema tekstu Ivane Šojat i režiji Novljakovića, za koju sam dobio svoj prvi Zlatni Studio. Taj trenutak svakako mi je bio poseban.
Što se tiče kazališnih uloga van HNK Osijek, jedna od najdražih bila mi je u predstavi “Svršetak igre” na Osječkom ljetu kulture. Iako je moja uloga trajala svega sedam ili osam minuta, ta predstava zauzima posebno mjesto u mom srcu. Male uloge, barem za nas glumce, ne postoje – svaka nosi svoju važnost i doprinos.
Još jedna draga predstava bila je “Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi,” također na Osječkom ljetu kulture, u režiji Zlatka Svibena. Igrao sam Klaudija, Hamletovog oca, a ta je uloga posebna. Tijekom nje nastala je i jedna od mojih najdražih scenskih fotografija, koju je snimio naš osječki fotograf i dan danas imam tu fotografiju, istina u umanjenom formatu, ali nikad ga nisam pitao da mi ju napravi u velikom formatu.
No, svaka od ovih uloga ostavila je dubok trag na mene i obogatila moj glumački put na svoj jedinstven način.
Tvoja supruga je također glumica. Kako uspijevate uskladiti svoje karijere i obiteljski život? Je li vam rad u istom području olakšao ili otežao obiteljski život?
U današnjem svijetu roditeljima nije lako, pogotovo onima koji rade zahtjevne poslove poput našeg. Ivana i ja često radimo dvokratno, što znači da je usklađivanje obiteljskog i poslovnog života pravi izazov. Moram reći da je mojoj supruzi puno teže nego meni – ženama se često nameće više obaveza, kako kod kuće, tako i na poslu. U našem društvu žene se stalno moraju dokazivati, dok muškarci to ne moraju u istoj mjeri. Ivana je nevjerojatna – ona je ta koja drži našu obitelj na okupu i najzaslužnija je za to što naša djeca odrastaju u ljubavi i razumijevanju.
Ponosan sam na to kako odgajamo djecu. Učimo ih da vole i poštuju druge, čak i one koji prema njima nisu uvijek dobri. Potičemo ih da pokušaju razumjeti zašto netko postupa loše i da u svima pronađu nešto pozitivno. Ipak, svjesni smo da ih moramo pripremiti za stvarni svijet, gdje nažalost postoje ljudi koji će im nanijeti nepravdu bez razloga. Naša starija kći to polako počinje shvaćati, dok je mlađa još uvijek razigrana i bezbrižna. U tinejdžerskim godinama to postaje teže, ali trudimo se biti uz njih i pomoći im da se nose s izazovima.
Školstvo i društvo danas nose svoje probleme. Djeca se suočavaju s nasiljem, posebno u digitalnom dobu, gdje svatko može napisati što god želi i povrijediti drugoga. To je nešto što ne smijemo ignorirati – ni mi kao roditelji, ni škole, ni društvo u cjelini. Važno je da djeca znaju prijaviti nasilje i da se stvori okruženje nulte tolerancije prema takvom ponašanju.
Unatoč svim izazovima, Ivana i ja uspijevamo balansirati između karijere i obitelji. Naša djeca su naša najveća sreća, a Ivana je ta koja svojim trudom i ljubavlju čini da sve funkcionira. Rad u istom području ponekad olakšava razumijevanje naših obaveza, ali istovremeno donosi i dodatne izazove. Ipak, zajedno pronalazimo način da sve uskladimo i podržavamo jedno drugo u svemu što radimo.
Vaše kćeri su već također odigrale neke uloge. Kako gledate na njihovu budućnost u glumi? Podržavate li ih u tome ili imate drugačije planove za njih? Što biste im savjetovali kao roditelji glumci?
Mlađa kćerka Rita upravo je snimila svoj drugi film. Prvi je snimila sa Zvonimirom Jurićem, dok je ovaj drugi radila s Marijom Šulinom,koji je snimio i “Ženu sa gumenim rukavicama”, a u kojem smo igrali Ivana i ja dok u ovom drugom igram samo ja. Moram reći da je Rita nevjerojatno talentirana i za svoje godine vrlo strpljiva, što je za rad na setu izuzetno važno jer se često dugo čeka, puno je izmjena, i kostima i svjetla i prostora. Na snimanju je pokazala zrelost – primjećivala je čak i neke naše tehničke ili glumačke pogreške i jasno ih definirala. Možda će postati glumica, iako joj to ne bih preporučio, jer znam koliko je ovaj posao zahtjevan. Naravno, podržat ćemo je u svemu što želi. Starija kćerka Nora također pokazuje interes za glumu, ali trenutno ima širi spektar interesa. Obje sviraju gitaru i pohađaju glazbenu školu. No, Rita baš pokazuje talent prema glumi, afinitet i ljubav prema glumi. I Nora isto, ali mislim da je trenutačno zanimaju i neke druge stvari dok Rita stalno govori: Pa ja bi čak i više snimala. Ja kažem: Pa snimala si, možda sam ja jedan film više od tebe snimio (smijeh).
Kao roditelji, uvijek smo nastojali omogućiti našim kćerima što više prilika, ali uz uvjet da ulože trud i znaju cijeniti ono što postignu. Smatramo da je ključ uspjeha pružiti djeci slobodu izbora, bez očekivanja ili pritiska s naše strane. To je, vjerujem, jedna od naših najvećih vrlina kao roditelja – ništa ne tražimo zauzvrat. Tako gradimo odnos temeljen na povjerenju i podršci, a ne na nekakvoj ucjeni ili očekivanjima.
Mislim da djecu treba usmjeravati prema njihovim interesima, ali pritom paziti da ih ne forsiramo previše kako ne bi zamrzili ono što im je u početku bilo drago. Najvažnije je da ostanu djeca – da se igraju i razvijaju u svom tempu. Što god odlučili biti, mi ćemo ih u tome podržati i uvijek biti uz njih.
Što se tiče školskog sustava, frustrira me što djeca u osnovnoj školi često uče ono što će ponovno učiti u srednjoj školi i na fakultetu, a pritom ne dobivaju osnovna znanja potrebna za život. Sustav se ne mijenja i čini mi se da ne ide u korak s vremenom. Ipak, vjerujem da je ključ u tome da djeci pružimo što više mogućnosti i podržimo ih da pronađu svoj put.
Kakav je život glumca izvan scene?
Ivana i ja ne vodimo buran društveni život. Trudimo se da naše vrijeme bude posvećeno obitelji i zajedničkim trenucima. Kada imamo priliku, odvedemo kćeri u restoran, obično jednom mjesečno, kao posebnu poslasticu. Djeca vole brzu hranu, kao i većina njihovih vršnjaka, ali često idemo i na izlete po Baranji gdje uživaju u tradicionalnim restoranima.
Družimo se uglavnom s nekoliko bliskih obitelji, gotovo svaki vikend. Povremeno se nađemo i s prijateljima ili odemo kod mog brata, ali najviše vremena provodimo kod punca i punice. Oni su ti koji nas okupljaju i trude se da obitelj ostane povezana. Moji roditelji su bili u Poreču, no otkako je moja majka preminula, osjeti se praznina. Ipak, uvijek mi je u srcu ona poznata izreka: “Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna.” Premda bi nas se u malom stanu skupilo puno, taj osjećaj zajedništva bio je neprocjenjiv.
Naš društveni i obiteljski život često uključuje kino projekcije i gledanje crtića. Moram priznati da je moja velika želja jednog dana sinhronizirati lik u crtiću. Bilo bi posebno kada bi moja kći Rita mogla reći: “Eto, to je moj tata!” Ja obožavam crtiće i vjerujem da bi to bio nezaboravan trenutak za našu obitelj.
Da nisi postao glumac, čime bi se bavio? Postoji li neka druga strast koju imaš i koja bi ti bila zanimljiva karijera?
Mislim da bih, bez obzira na posao kojim bih se bavio, u njega unio istu strast i predanost kao što unosim u glumu. Kad sam bio mlađi, želio sam postati vojni pilot. Sjećam se da su u to vrijeme, dok smo živjeli u Brodu, mnogi išli u Mostar na akademiju kako bi postali piloti. Da nije bilo rata, možda bih i ja krenuo tim putem. Ne znam bih li uspio, ali to je bila jedna od mojih velikih želja.
Međutim, nikada nisam podcjenjivao niti jedan posao. Dok sam studirao u Zagrebu, radio sam sve što sam mogao preko student-servisa – od čišćenja oluka i prozora na visokim zgradama, do utovara kamiona, čišćenja ulica i sklapanja kuhinja. Ništa mi nije bilo ispod časti i nikada me nije bilo sram raditi. Ako bih danas prestao biti glumac, ne bih imao problem raditi bilo što drugo, bilo to kopanje kanala ili rad na građevini. Uvijek sam vjerovao da je svaki pošten posao vrijedan i važan, i to je stav koji se kod mene nikada neće promijeniti.
Kako se nosiš sa stresom i pritiscima koje donosi glumačka karijera? Imaš li neke posebne tehnike ili rituale?
Gluma je stresan posao, a najgore je kada nismo svjesni tog stresa i on se ispolji na krivi način. S godinama sam naučio nositi se s pritiscima i pronaći ravnotežu. Prije svake predstave radim vježbe – fizičke, glasovne i psihičke – posebno za zahtjevne uloge poput one u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”. Te pripreme, kao i proces rada na predstavi, pomažu mi da oslobodim stres i uđem u sigurnost izvedbe.
Dužina procesa pripreme igra važnu ulogu. Što je duži proces, to se osjećam sigurnije, dok kraći procesi donose veći pritisak. Uvijek savjetujem: bolje je svaki dan uložiti malo truda nego sve odjednom – tako gradimo stabilnost, i u glumi i u životu.
Što se treme tiče, danas je gotovo i nemam. S godinama i iskustvom dolazi sigurnost. Kao mladić s 18 godina znao sam osjećati tremu, posebno kada bih dijelio scenu s iskusnijim kolegama. Danas tremu zamjenjuje odgovornost – prema publici i prema poslu kojim se bavim. Volim igrati na publiku, a ne za publiku i volim njihove reakcije, bile one pozitivne ili negativne. To me tjera da budem bolji.
Kada su u pitanju glumački uzori, svakako bih izdvojio Jacka Nicholsona, Meryl Streep i Anthonyja Hopkinsa – svatko od njih posebna je inspiracija. U hrvatskom kazalištu često spominjem Krešimira Mikića, našeg Osječanina, kao jednog od najdražih glumaca. No, za mene su uzori svi kolege koji rade ovaj posao s istinskom strašću i energijom. Jedni druge motiviramo, hranimo i tjeramo da budemo bolji. Kao što je Ozren Grabarić jednom rekao: “Nije važno tko će dobiti nagradu – nagrada je ionako već naša.”
Na kraju, koji su ti budući projekti ili ciljevi? Postoji li neka uloga koju posebno želiš odigrati ili neki projekt koji sanjaš?
Trenutno očekujem izlazak filma na kojem sam radio s Marijom Šulinom, i nadam se da će biti gotov do kraja ljeta. Nedavno su izašli i “Metropolitanci”, serija na kojoj smo supruga i ja radili zajedno – upravo je emitirana peta epizoda. Trenutno radim na novim kazališnim projektima, što mi je uvijek najvažnije, jer ništa ne može zamijeniti rad na kazališnim daskama.
Osim toga, pripremam se za jedan veliki event u Zagrebu, 25. listopada ove godine – simpozij medicinara – ali to će tek biti najavljeno. Ivana i ja imamo ideju zajednički raditi na našoj vlastitoj predstavi, i nadamo se da ćemo, uz sve obaveze koje imamo, to uspjeti ostvariti.
Jedna od mojih velikih želja je sinhronizirati lik u crtiću. Snimao sam serije, filmove, kazališne predstave, bio redatelj, dramaturg, pa čak i scenski radnik – prošao sam mnogo u svojoj karijeri. Bio sam intendant i ravnatelj drame, ali nikada nisam imao priliku sinkronizirati crtić. To bi mi bio poseban trenutak, možda i kruna, jer bih mogao reći da sam u svojoj karijeri probao sve. Naravno, ako me netko bude trebao za taj zadatak, ja sam spreman.
