Mahanje repovima, susreti starih prijatelja i priče o novim počecima obilježili su druženje udomljenih pasa i njihovih obitelji koje je i ove godine organizirao osječki Azil Udruge Pobjede.
Na travnjaku uz amfiteatar na lijevoj obali Drave psi su jurili za frizbijima, provlačili se između dekica i tražili ruke za maženje. Među njima su bili i nekadašnji štićenici osječkog Azila, danas ravnopravni članovi svojih novih obitelji.
Na druženju „Povratak otpisanih“ ponovno su se okupili udomljeni psi i njihovi ljudi kako bi podijelili priče o novim počecima i pokazali koliko jedna odluka o udomljenju može promijeniti život.
Dok su psi istraživali svaki kutak travnjaka, njihovi vlasnici razmjenjivali su iskustva, upoznavali nove ljude i prisjećali se trenutaka kada su njihovi četveronožni prijatelji prvi put stigli u dom. U hladu drveća razgovaralo se, smijalo i odmaralo, a cijelim prostorom širili su se mirisi veganskog roštilja. Ekipa koja je pekla ćevape i burgere uz osmijeh je priznala kako je uz roštilj vruće, ali da lagani vjetrić sve čini podnošljivijim. Na roštilju su nestajale oko 200 porcija ćevapa i oko 300 burgera, dok su se malo dalje dijelili rižoto od crvene leće, tofua i povrća, pikantni grah s kupusom i keljom i druga veganska jela.
No glavne zvijezde dana ipak su bili psi.
Jedna od njih bila je Sia, koju je prije dva mjeseca udomila Melanija Varga Sekalec iz Vardarca.„Ostala sam bez jednog psa a navikla sam imati bar dva. Kad sam vidjela Siju, odmah sam znala da je to ona. Kliknule smo istog trenutka“, priča Melanija dok se Sia vrti oko nogu okupljenih tražeći pažnju.
Sia je, kaže, vesela i razigrana, obožava djecu, dobro se slaže s drugim psima, a s kućnom mačkom ima poseban odnos.„Malo ju provocira, malo se igra s njom. Voli i jaja, svaki dan pojede jedno, a jučer je jedno i ukrala“, govori kroz smijeh. Potvrđuje i da je Sia mali vražićak koji rado kopa po dvorištu i cvijeću, ali Melanija se na to samo nasmije: „Nema veze, posadit ćemo novo. Siu ne bih dala ni za što na svijetu.“
Prvi put su na druženju „Povratak otpisanih“, a posebno ju je razveselilo što su Siju prepoznali ljudi koji su je nekada pratili dok je čekala svoj dom. “Došla ju je pozdraviti i gospođa iz Zagreba koja je imala želju udomiti je, ali eto Sia je ipak završila kod nas, na radost svih ukućana“, kaže Melanija.
Nekoliko metara dalje razgovor se spontano nastavio s Kristijanom Sirtićem iz Rijeke, koji je na druženje stigao sa svoja dva psa. „U osječkom Azilu udomio sam Petra, danas ga zovemo Dado, a Megi je kao štene došla k nama iz Slavonskog Broda. Oboje su Slavonci pa smo ih morali dovesti na ovo druženje“, kaže.
Put iz Rijeke nije mu bio prepreka.„To je dug prema Dadi. Kad sam vidio njegovu fotografiju, nešto te jednostavno slomi i znaš da je to taj pas. Ne volim baš riječ udomitelj. Oni se uvuku pod kožu i postanu članovi obitelji koji imaju sva prava kao i svi ostali ukućani.“
Dado i Megi danas žive na Grobniku, okruženi prirodom, a karakterom su potpuno različiti.„Ona je življa, aktivnija i teritorijalnija, a on je miran pas. Čovjek ponekad ni ne primijeti da ga ima u kući“, kaže Kristijan. Dodaje i da nisu baš ludi za morem, ali zato je svaka lokva njihova — pogotovo Megina.
Malo dalje, u hladu stabala, sjedila je Biljana Smolčić sa svojim dečkom i njihovom kujicom Duom. Udomili su je prije godinu dana, nedugo nakon preseljenja u Baranju.
„Cijeli život živjela sam uz pse i nedostajali su mi. Dua je zapravo bila moj rođendanski poklon“, prisjeća se. Prilikom odabira, kažu, nisu tražili određenu pasminu ni izgled.„Nije nam bilo važno kako izgleda. Htjeli smo mlađeg psa s kojim ćemo zajedno učiti. Kad smo je vidjeli, rekli smo: to je to.“
Uz smijeh dodaje da nisu neki autoriteti, više su nježni, pa su se u početku pitali hoće li znati odgojiti psa — ali Dua im je odmah pokazala da su se bez razloga brinuli.Dua je danas energična i zaigrana kujica koja najviše voli kretanje i boravak u prirodi.„Kod kuće je mirna, a vani bi mogla trčati cijeli dan. Živimo uz polja i šumu pa uživa u svakom izlasku, a ima i “šumske prijatelje”, zečeve, srne, divlje mačke, za kojima uvijek potrči. Nedavno nas je iznenadila reakcijom na jednog većeg psa u šetnji pa smo se pitali kako će biti danas među toliko pasa. A evo je sada, leži uz potpuno nepoznatog hrvatskog ovčara kao da se znaju godinama.“
Takvi su se prizori mogli vidjeti posvuda. Jedna djevojka sjedila je na travi i mazila psa koji joj je sam prišao, smjestio se u njen zagrljaj i ostao ondje kao da ju je odabrao za svoju osobu. Psi su prolazili između stolica i dekica, neki u šarenim majicama, neki samo sa svojim neizostavnim veselim repovima.
Jedan od najzabavnijih trenutaka dogodio se kada je preko razglasa objavljeno da je crno-smeđi pas samostalno ušao u automobil na parkiralištu i odbija izaći. Okupljeni su kroz smijeh pokušavali pronaći vlasnika, a cijela je situacija savršeno opisala atmosferu druženja – opuštenu, prijateljsku i bez pretjerane formalnosti.
Kako je dan odmicao, sve se jasnije vidjelo zbog čega se ljudi vraćaju na „Povratak otpisanih“. Psi koji su nekada čekali iza azilskih ograda danas su dio obitelji, dio svakodnevice i dio nečijih najvažnijih uspomena.Na obali Drave okupili su se upravo zato da to proslave – ne samo svoje pse, nego i drugu priliku koju su zajedno dobili.
