Oni su fotografi od glave do pete. Fotografiranjem se bave punih 78 godina i trenutačno su najstariji fotografski obrt u Osijeku, a s titulom dugovječne obiteljske tradicije mogu se pohvaliti i u Hrvatskoj. U obitelji Petrić do sada su gotovo svi fotografi.
‘Tata je otvorio obrt 1957., a do tada je bio partner u radnji sa starim gospodinom Georgijom Mihenkom koji je imao radnju već deset godina ranije. Kada je otišao u mirovinu, tata je preuzeo radnju.’, sažima fotograf Hidalgo Petrić iz osječkog Donjeg grada gdje se već desetljećima na istoj adresi nalazi njihova radnja.
Lista fotografa u njegovoj obitelji je duža. Fotograf je bio njegov otac, majka, pokojni brat, sestra, a nastavio je on, supruga Dubravka je, također, fotografkinja.
‘Imate li nasljednike?’, nameće nam se pitanje samo po sebi.
‘Zasad ne, ali mlađi sin koji je po zvanju magistar kemije, izrazio je želju ići u školu za fotografe, na prekvalifikaciju, zbog potrebnih papira, kako bi nastavio obiteljsku tradiciju, da se obrt ne ugasi, jer ja već mogu u mirovinu, ali mi se još ne ide’, odgovara kroz smijeh.
Kako fotografirati bodibildera
Prisjeća se i trenutka kada je još kao mladić radio s ocem. U radnju im je ušao čovjek i zatražio fotografiranje.
‘Tati je rekao da je bodibilder, na što mu je tata rekao da nema problema. U to je vrijeme, taj sport tek bio u začecima, nije bio poznat. Ja sam radio u drugoj prostoriji, tata se pripremao za fotkanje. Čovjek se počeo skidati, hlače, majicu… U jednom trenutku otac dolazi do mene, i govori mi da čovjek nije normalan da se skida u gaće (smijeh). Onda sam mu objasnio da je to sportaš koji želi imati fotografije svojih mišića, na što mi je odgovorio, on može biti što god hoće, ti ćeš to odraditi’, prisjetio se početaka Hidalgo.
Teško mu je sada i opisati koliko se promijenio način izrade fotografije od kada je zakoračio u ovaj svijet. Kada je startao, sve se radilo u mraku, tamnoj komori jer je film bio osjetljiv na svjetlo.
‘Morale su se odrediti kemikalije, imati prostor, fotografije su se izrađivale u mokrim procesima, ispiranje, sušenje… Za izradu fotografije bilo je potrebno dva do tri sata rada. A sada, u digitalnom dobu, dobiješ fotografiju u roku jedne minute ili čak i manje od toga’, govori nam ovaj fotograf koji će svoj krajnji proizvod, kada se govori o tome koliko ljudi sada vole imati fotografiju u papirnatom obliku, usporediti s knjigom.
‘Fotografija je kao knjiga, da ju možeš osjetiti, dodirnuti. Drugačije je čitati e-knjige preko monitora, a drugačije je osjetiti njezin miris, dodir pod rukama, šuškanje listova. Tako je i s fotografijom. Još bolje kada ih se složi u album, jer to nije isto kao pregledavanje na mobitelu. I papa ima svojeg fotografa, kao i državnici. Oni ih prate u stopu, bilježe njihove trenutke za povijest, oni su kroničari vremena’, objašnjava Hidalgo ulogu fotografa koji su se, nastavlja, ranije smatrali umjetnicima.
‘Stari fotografi su, da bi dobili fotografiju, morali znati postaviti rasvjetu, ispozirati, obraditi. Bilo je drastično teže nego danas. I kada si uslikao, sve pripremio, razviješ fotografiju, a čovjek je trepnuo ili mu je ispao jezik, sve je palo u vodu, sve se moralo od početka. Nekada su se nogometne utakmice snimale s jednim filmom, a sada nije problem ispucati i 10 tisuća snimaka da bi dobio jednu top fotku’, govori nam.
U njihovu fotografsku radnju sada zalaze sve generacije, od školske djece, do baka i djedova, poslovnih ljudi. Vrata otvaraju zbog različitih potreba. Od obiteljskih fotografiranja do onih za osobne dokumente. Razlika ipak postoji.
Gdje je nestao film
‘Sada se dolazi po izradu malog broja fotografija. Prije su ljudi kupovali fotoaparate, pa dokupili blic, platili film, donijeli ga na razvijanje, izradili po 36 slika zbog kojih su kupili i foto album. To je bio jedan zatvoreni krug koji je donosio određenu dobit. Sada se to sve svelo na svega nekoliko komada fotografija koje se izrađuju’, opisuje Hidalgo koliko se promijenio njihov posao.
U jednom trenutku došlo je i do osjetnog pada izrade fotografija, a s njim i zatvaranja fotografskih radnji u Osijeku. Dok je u gradu na Dravi nekada bilo 14, sada ih je, kaže nam, svega 5. Ipak, takav se trend zaustavio. Sada stagnira, možda, dodao bi i mršavo oporavlja.
‘Ljudima su ‘pocrkali’ mobiteli, stara računala više ne mogu pokrenuti, niti fotografije skinuti s čuvenih hardova, neke su osobe i umrle, a fotke ostale na oblacima, a nitko nije dobio pristupni kod ili lozinku, pa je na kraju sve palo u zaborav. Kako su se mnogi s tim tehničkim stvarima opekli, pomalo se vraćaju klasičnoj izradi fotografija.’, kaže nam, unatoč digitaliji, jer papir je vječan.
‘U početku digitalnog doba se vjerovalo da je to modni hir, da će potrajati nekoliko godina, a fotografija će ostati fotografija. No, digitalna fotografija je otišla u savršenstvo, tako da su i najveći skeptici, čak i velike tvrtke poput Kodaka, najvećeg proizvođača foto opreme, koji je tvrdio da film nikada neće izumrijeti, priznali da je došla digitalna era i nema povratka na staro. Tako su Agfa, Fuji, Konica, Kodak, svi završili s analognom fotografijom i prešli na digitalnu’, rezimira ovaj osječki fotograf kod kojega se obitelji sve češće vraćaju i u studio.
U modu se vraća studijska fotografija
‘Studijska fotografija se ne može napraviti u kućnim uvjetima, imao ti najpametniji telefon ili najbolje računalo, ali za ovakvu vrstu fotografije moraš urediti ambijent, postaviti rasvjetu, donijeti rekvizite, imati mašte i znanja, a sve to košta. To se sve mora izučiti, i takva fotografija se sada vraća. Dolaze nam obitelji na božićno i novogodišnje fotografiranje, jer je to najpristupačniji dar, ali i nešto što ostaje za vječnost’, kaže.
Kroz šalu će da postoji već i lista čekanja jer se takva fotografiranja dogovaraju unaprijed kako bi se svakome posvetilo određeno vrijeme. Onima koji im staju pred objektiv, izlazi se u susret i dogovaraju termini.
‘A, kakvi su vam planovi?’, pitamo ga za kraj.
‘Mi smo takozvani kvartovski fotografi, to je tradicija, kao u cijelom svijetu. Svaki kvart je nekada imao svog fotografa, kao i frizera. No, i ako su se neki odselili, dolaze k nama, vraćaju se, bake i djedovi s unučadi, nekome smo fotografirali svatove, krstitke, različite obiteljske prigode, a žele i dalje ostaviti uspomene’, zaključuje Hidalgo Petrić.
