Iznenadilo ju je koliko znanstveni rezultati u jednom području mogu biti korisni u drugom. Započela je u grupi koja je istraživala konkretan, medicinski problem, mehanizam nastanka mokraćnih kamenaca. No, eksperimentalna znanja i razumijevanje kako nastaju anorganski minerali od kojih su kamenci građeni, odvelo je istraživanja prema razvoju novih materijala za regeneraciju kostiju. Tako je slijedio i logičan korak prema nanomaterijalima i njihovoj primjeni u biomedicini i tehnologiji, naposljetku, prema suradnjama s kolegama koji istražuju utjecaj nanomaterijala na okoliš.
Nit koja povezuje sva ta istraživanja je jednostavna, materijali koji funkcioniraju i izvan laboratorija. U jednoj rečenici, znanstvenica dr.sc. Maja Dutour Sikirić iz Laboratorija za biokoloide i površinsku kemiju Zavoda za fizičku kemiju Instituta Ruđer Bošković (IRB) svoje područje objašnjava ovako: ‘Razvijamo nove, učinkovitije i ekološki prihvatljivije materijale za primjenu u medicini, tehnologiji i zaštiti okoliša.’
Kako smanjiti prijenos mikroorganizama u javnom prijevozu, bolnicama…
Danas je jedna od njezinih ključnih istraživačkih priča vezana uz EU Horizon projekt Surface Transfer of Pathogens (STOP). Projekt okuplja 15 partnera iz 10 europskih zemalja, a cilj mu je smanjiti prijenos mikroorganizama između ljudi preko često dodirivanih površina u javnom prijevozu, bolnicama i domovima za starije osobe.
U praksi to znači razvijati antimikrobne materijale i prevlake nove generacije koje se mogu jednostavno nanositi na različite površine, a koje će istovremeno smanjiti potrebu za klasičnim dezinfekcijskim sredstvima i smanjiti rizik od rezistencije mikroorganizama, objašnjavaju u priopćenju s Instituta Ruđer Bošković.
Fotokataliza u službi svakodnevice: titanijev dioksid ‘pod svjetlom radi’
U okviru STOP-a, grupa iz Laboratorija za biokoloide i površinsku kemiju razvijaju prevlake koje se sastoje od polimerne matrice u koju su ugrađene fotokatalitičke nanočestice titanijevog dioksida (TiO₂), materijala koji pod svjetlom može uništavati mikroorganizme.
Tehnički zvuči zahtjevno, ali ideja je iznenađujuće intuitivna jer umjesto da se površine svakodnevno, često i po više puta, tretiraju kemijskim sredstvima, one postaju aktivne same po sebi pod odgovarajućim svjetlom.
‘Istraživanja uključuju blisku suradnju s partnerima na projektu u području fizikalno-kemijske, mehaničke i biološke karakterizacije prevlaka koje razvijamo. To nam je omogućilo stjecanje novih znanja i razvoj novih pravaca istraživanja.’, rekla je znanstvenica.
Društveni učinak – manje infekcija, manje troškova, manje (ili ipak više) kemije?
Motivacija ovakvih istraživanja, temeljena na iskustvima pandemije Covid-19, vrlo je životna – treba naći učinkovite i praktične načine za prekidanje različitih puteva prijenosa štetnih mikoorganizama, među njima i prijenosa preko često dodirivanih površina.
Manje infekcija znači i smanjenje troškova zdravstvenog sustava. Indirektno, manja potreba za klasičnim dezinfekcijskim sredstvima može doprinijeti očuvanju okoliša. A novi materijali, mogu doprinijeti i smanjenju rizika razvoja rezistencije mikroorganizama, poručuju s Instituta Ruđer Bošković.
