‘Još kao dječak tata Miroslav htio je postati pilot. Ostvario je to, a nama odabrao put kojim smo nastavili dalje’, započinje priču za Portos Zrinka Kujundžija o osječkoj obiteljskoj tvrtki Air Pannonia. Dok je tata bio onaj vjetar u leđa, mama Jasna, kaže, ona je koja je snove pretvorila u stvarnost. Po njezinoj uzrečici ‘Kako misliš, ne može’ nazvan je i obiteljski, biografski film.
‘Iako nema fakultetsku diplomu, najvećim bankarima u Hrvatskoj objasnila je što krivo rade. Izborila je da dobijemo kredit kada u nas nitko nije vjerovao. Financije firmi su sada u njezinim rukama. Plus, obitelj drži na okupu’, kaže Zrinka dok sjedimo i razgovaramo. Vraćamo se potom na oca.
Popularni ‘Bijeli brk’
Popularni ‘Bijeli brk’ kako od milja, pak, zovu Miroslava Vlašića zbog bogatih brkova, nekad pilot osječke Poljoprivredne avijacije, prelomio je još te 1993. godine – ostaje u Slavoniji i nastavlja se baviti onim što je radio i do Domovinskog rata. Iako nije bilo nimalo jednostavno, odlučio je posuditi novac i kupiti avion Antonov te s njim započeti svoj poduzetnički put.
‘Ljudi su se vratili kućama nakon rata, a polja su ostala neobrađena. I tu je tata vidio priliku. Živjeli smo teško u tom periodu života. No, on je sjeo u avion i krenuo zaprašivati polja. To je najbolje znao raditi. Spletom okolnosti to je odlično i naučio, a poljoprivredno pilotiranje je i danas posao za koji većina kaže da ga ne bi nikada radila. Leti se vrlo nisko, radi s opasnim kemijskim sredstvima’, otkriva pojedinosti Zrinka dodajući kako su s njim u avion ponekad sjedali tehnolozi kako bi mu pokazali polje koje treba odraditi, ali i već obučeni piloti, pa uslijed stalnih trzaja gore-dolje, ispraznili želudac i zaključili: ‘Ne želimo to raditi’.
No, tata Miroslav još uvijek sjeda za upravljač aviona, iako mu je već okruglih 70., a u pilotskoj kabini, izračunao je pred nama, proveo je punih pet desetljeća života. Nije ga to spriječilo da lani završi i obuku za Air Tractor kojega je ova tvrtka kupila radi zaprašivanja komaraca iznad Osijeka, ali i gašenja požara iz zraka. Zajedno s mlađim sinom Krešimirom potegnuo je zbog edukacije čak u Kanadu.
‘Mislim da će tata letjeti dok god bude mogao, to je dobro za njega, to mu treba, to je adrenalin s kojim je naučio i bez kojega ne može živjeti’, kratko ga opisuje Zrinka.
Još kao mladić uz rad si je ispunio još jednu želju, školovao se i postao instruktorom letenja. Zbog toga se floti priključio i manji broj zrakoplova Cessne 150, ali i Cessna 172. Na kojima je odškolovao brojne nove generacije pilota.
‘Jako veliki broj onih koji su bili tatini učenici živi od letenja. Mnogi danas rade u velikim zrakoplovnim kompanijama, poput Croatije Airlines, sažima obiteljsku priču Zrinka koja je nastavila njegovim stopama, u zrakoplovnom biznisu.
Očevim putem
Prvi je očevim putem krenuo stariji brat Domagoj te završio Aeronautiku u Zagrebu. Vratio se u Osijek i pokrenuo širi rang školovanja pilota. Paralelno stasa i Zrinkin mlađi brat Krešimir koji, također kreće očevim putem.
‘U to vrijeme mene otac pita jesam li zainteresirana pomoći jer imaju puno stranih studenata s kojima sam komunicirala. Tijekom vremena smo minimalizirali školovanje, iako se otac tim i dalje bavi. Domagoj je u koroni uvidio potrebu za proširenjem servisa te na Klisi kod Osijeka otvorio Zrakoplovni servis. Dolaze mu velike flote zrakoplova, strane kompanije, to je jedan veliki proces u kojem je morao iškolovati ljude, učiti ih poslu jer na tržištu nema aviomehaničara’, otkriva nam.
Istovremeno mlađi brat Krešimir isključivo želi letjeti, stoga u Air Pannoniju prvo stiže King Air s kojim ovi Osječani započinju prijevoz putnika, organa i pacijenata. Osluškujući tržište, u flotu im potom ‘slijeće’ mlazni avion CJ oznake SA JIM (Jasna i Miro), a potom i dva veća zrakoplova CJ2. Kako bi posao prijevoza putnika mogao potpuno funkcionirati. Bilo je potrebno educirati i osnovati tada i prodajni tim podrške i organizacije kojega vodi Zrinka.
‘U timu prodaje nas je petero, imamo 9 pilota, a core odnosno osnovni biznis nam je prijevoz putnika i organa. Bavimo se s pet segmenata zrakoplovstva jer smo htjeli zatvoriti krug. Školujemo pilote pa tako i često proizvodimo svoj kadar, imamo testni centar za engleski jezik kojeg piloti također moraju odrađivati, imamo svoje održavanje zrakoplova i sam prijevoz putnika i medicinski prijevoz organa. Ne ovisimo ni o kome’, ponosno će.
Konkurencije u punom obujmu posla kojega rade u Hrvatskoj trenutačno nemaju. Dok im je servis smješten u Osijeku, zrakoplovi su stacionirani u Zagrebu s obzirom na broj klijenata koji koristi njihove usluge. Riječ je o nizu poznatih i slavnih osoba, poslovnih ljudi kojima je, kaže Zrinka, vrijeme novac.
‘To su ljudi koji s nama polete ujutro i vrata se navečer, u međuvremenu sklope višemilijunske poslove, a da lete komercijalnim letovima, presjedaju i gube na putovanje tri do četiri dana, doslovno gube novac. Tako da im ovakva vrsta prijevoza ne predstavlja problem u financijskom smislu’, objašnjava.
Bocelli, Sting, Cavalli, Vekić, Hingis…
Iz malog ureda s pet žena kojega vodi u svijet su ove godine poslali talijanskog pjevača Andreu Bocellija, s njima je letio i španjolski glumac Javier Bardem, Barilla, Bulgari, pjevač Sting, Carla Bruni, dizajner Cavalli. Popisu dodaju brojne domaće, ali i strane sportske zvijezde i reprezentativce poput Donne Vekić, Ive Majoli, Martine Hingis, Lukasa Podolskog, ali i Harryja Maguirea, Harry Kanea.
‘Imamo još puno ideja, ali o planovima ne volim puno govoriti dok se ne ostvare, to nas je tata naučio’, dodaje nam Zrinka koja je ponosna i na svojeg mlađeg brata Krešimira. Njega su ovoga ljeta u Mostaru prozvali narodnim herojem. Tamo je naime s Air Tractorom bio smješten te od kraja lipnja do kraja rujna sudjelovao u gašenju požara na čak 36 lokacija.
‘To nije ravna Slavonija, to su brda. Letio sam jednom s njim na nekih 5000 i nešto feeta, a to je tek nekih 200 do 300 metara iznad brda. Na toj visini u ravnici puštamo padobrance kojima se otvaraju padobrani, a tamo si doslovno iznad brda’, pokušava što vjernije opisati koliko je teško i zahtjevno letjeti Miroslav Vlašić.
‘A, koliko su se uvjeti letenja promijenila od kada je prvi puta sjeo u avion prije 50 godina do danas?’, pitamo ga.
‘Jako puno’, kratko nam odgovara te nastavlja: ‘Prije je bilo jednostavnije. Kada sam naučio pilotirati 1975. godine, nismo imali radio veze, učio sam na zastavice, a danas u nekadašnje avione ne bi mogao sjesti jer su bez opreme. Svaki dan je nešto novo’, zaključuje Miroslav Vlašić obiteljsku priču.
