U Hrvatskoj mladi roditeljski dom napuštaju tek oko 33. godine, a slične trendove bilježe Italija, Grčka i Španjolska — generacija koja bi trebala kretati naprijed sve češće odlazi kasnije i bez mogućnosti samostalnog života. I dok europske vlade govore o stabilizaciji gospodarstva, podaci pokazuju drukčiju stvarnost: mladi postaju nova socijalna margina.
Upravo zato je Europski parlament, usvajanjem izvješća o borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti, poslao poruku da je kriza mladih postala jedan od ključnih izazova za Europsku uniju. Očekivana prva europska strategija protiv siromaštva sada se promatra kao test političke volje: hoće li EU ponuditi stvarna rješenja ili će još jedna generacija ostati izgubljena u statistici.
Unatoč rekordnoj zaposlenosti kojom se institucije često barataju, mladi sve rjeđe osjećaju koristi tog rasta. Prekarni ugovori, niske početne plaće i rastući troškovi života stvaraju situaciju u kojoj rad više nije jamstvo izlaska iz siromaštva. U mnogim državama članicama upravo su mladi oni koji najčešće rade na određeno, u smjenama, bez mogućnosti napredovanja i bez sigurnosti da će moći planirati budućnost.
Hrvati najdulje ostaju u roditeljskom domu
Posebno dramatičan problem ostaje stanovanje. Cijene najma i kupnje nekretnina rastu brže od plaća, a u nekim gradovima postale su potpuno nedostižne za mlade koji tek ulaze na tržište rada. Hrvatska je pritom među zemljama u kojima mladi najduže ostaju u roditeljskom domu — u prosjeku oko 33. godine. Sličan obrazac vidljiv je i u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj, gdje mladi zbog niskih primanja i nesigurnih poslova gotovo identične probleme rješavaju odgađanjem osamostaljivanja. Stručnjaci naglašavaju da se ne radi o kulturološkom izboru, nego o ekonomskoj nuždi koja mladima onemogućuje osnovnu životnu autonomiju.
Siromaštvo koje počinje u djetinjstvu
Parlament je u raspravi otvorio i pitanje koje se često zanemaruje: siromaštvo ne počinje u odrasloj dobi. Oko 20 milijuna djece u EU odrasta u uvjetima koji dugoročno određuju njihove obrazovne rezultate, zdravlje i mogućnosti zapošljavanja. Bez ranih intervencija, upozoravaju stručnjaci, teško je očekivati da će mladi u odrasloj dobi moći nadoknaditi ono što su izgubili u djetinjstvu.
Zato se ponovno aktualizira pitanje stabilnog financiranja Europskog jamstva za djecu. Ideja je jasna: bez namjenskog fonda, mehanizam ostaje deklarativan. Prijedlog da se osigura najmanje 20 milijardi eura smatra se ključnim korakom kako bi djeca u najranjivijim skupinama imala pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, kvalitetnom stanovanju i osnovnim uslugama koje bi trebale biti standard, a ne privilegija.
Generacija koja živi u privremenosti
Sve više analitičara upozorava da Europa riskira stvaranje generacije koja živi u trajnoj privremenosti — bez stabilnog posla, bez sigurnog doma, bez mogućnosti planiranja. To nije samo socijalno pitanje, nego i ekonomsko: kontinent koji se suočava s demografskim padom i nedostatkom radne snage ne može si priuštiti da mlade ostavlja na marginama.
Rasprava u Strasbourgu zato je bila više od formalnog usvajanja izvješća. Bila je to poruka da se Europa nalazi na prekretnici. Hoće li mladi postati motor razvoja ili nova izgubljena generacija ovisit će o tome hoće li nadolazeća strategija protiv siromaštva ponuditi stvarne, mjerljive i financijski održive mjere.
