Susret bivših i sadašnjih stanovnika podsjeća na svakodnevicu u prostoru koji je bio radničko naselje, a danas traži način da oživi prazne kuće i vrati dio nekadašnjeg života
Na rubu Mirkovca, među starim gospodarskim zgradama koje još čuvaju tragove nekadašnje pustare, prošlog se vikenda okupilo više od pet stotina ljudi. Današnjih stanovnika je tek pedesetak, ali njihov prostor — jedina preživjela pustara u Baranji — i dalje ima snagu okupljanja. Došli su bivši pustaraši, njihove obitelji, prijatelji i svi koji se vraćaju uspomenama na život koji je oblikovao generacije.
Mirkovac je danas službeno naselje, ali njegova pustaraška memorija ostala je živa u ljudima koji se ovdje vraćaju svake godine.
Tomislav Antolović, predsjednik udruge Pustare Baranje, kaže da se okupljanje održava svake godine na Veliku Gospu, kada se u Mirkovcu susretnu sadašnji i bivši stanovnici te prijatelji pustaraša. Tradicija traje već dvanaest godina, bilo bi i više da je pandemija nije nakratko prekinula.
Udruga surađuje i s bratskom udrugom Korijeni pustare iz Antunovca, s kojom se nadopunjuju u čuvanju uspomena na život na pustarama. Aktivnih članova je tek petnaestak, većinom starije dobi, pa ih, kaže, ne opterećuju radom po vrućini.
Antolović ističe da je udruga osnovana kako se ne bi zaboravilo da je Mirkovac nekad bio najveća pustara u Općini Kneževi Vinogradi, s vlastitom školom i svim institucijama osim crkve. Nakon Domovinskog rata ljudi su se počeli vraćati, ali su, kako kaže, „zbog maćehinskog odnosa države mnogi odustali“, pa su brojne zgrade ostale napuštene i derutne.
Sada, otkako je Mirkovac dobio status naselja, postoje naznake da bi se prostor mogao ponovno naseljavati i da bi se objekti u dobrom stanju mogli obnoviti. „Najveći nam je problem nedostatak mladih članova“, dodaje, napominjući da nogometni klub još djeluje uz pomoć općine. „Mislim da ćemo biti pravo selo kad budemo imali svoju crkvu.“
Danas u naselju živi oko pedesetak obitelji, a kada će početi novo naseljavanje — ne usudi se prognozirati.
Pred napuštenom zgradom nekadašnje škole, Elza Vizinger prisjeća se dana kada je 1964. godine prvi put sjela u klupu. Na pustari su tada bila samo četiri razreda, a poslije se išlo u školu u Kneževe Vinograde.
„Tu sam se rodila“, kaže, dok se prisjeća vremena kada je Mirkovac bio pun ljudi — oko pet stotina stanovnika i jednako toliko sezonskih radnika koji su svakodnevno dolazili na poljoprivredne poslove. Nakon Domovinskog rata vratila se u svoj dom sa svojom obitelji. Danas je, kaže, sve drugačije: „Jako nas malo ima, nešto više od 40-tak“
Prisjeća se kanala u kojem su djeca provodila cijelo ljeto, kina, trgovine, mesnice, ambulante, kuglane, pekare — mjesta na kojima se živjelo i kasnije zapošljavalo. „Život je bio prekrasan. Svi smo bili jednaki.“
„U ono vrijeme, dođeš s polja oko tri, sunce prži, a mi žene se okupimo na kavi… bilo je vremena za sve,” prisjeća se Elza. To je bio dio mladenačkog ritma koji je nestao nakon rata, kada se život na pustari počeo mijenjati, a kuće postupno ostajati prazne. Pustara je tada bila radničko naselje u kojem su se odvijali poljoprivreda, stočarstvo, svinjogojstvo i prerada sjemenske robe. „Nisu više ta vremena“, dodaje, dok oko nje stoje bivši polaznici koji su se vratili na godišnje okupljanje u naselju koje je nekad bilo pustara.
Okupljanje je i ove godine počelo misom, a nastavilo se plesom, pjesmom, tombolom, dječjom igrom i evociranjem uspomena na način života koji je obilježio njihove obitelji. Kolo se igralo dugo u noć, a Romeo bend držao je ritam kao da je riječ o mnogo mlađem društvu. Čobanac od junetine poslužio je kao zajednička okrjepa, a zadovoljni su bili i gosti iz udruge Korijeni pustare iz Antunovca, s kojom baranjska udruga godinama surađuje. „Vežu nas iste stvari. Ponosni smo što smo potekli s pustara“, kažu.
Mirkovac se mijenja, ali uspomene ostaju. Pustaraški život, nekada organiziran oko rada, zajedništva i jednostavnih svakodnevnih rituala, danas živi kroz ljude koji se vraćaju — i kroz one koji su ostali.
U naselju koje je izraslo iz nekadašnje pustare ostali su jasni otisci vremena u kojem se ovdje živjelo, radilo i odrastalo.
