Ivan Urošević, doktor za rakiju i suvlasnik destilerije Tok, o šljivovici kao emociji, ekskluzivi i generacijskoj misiji
Na 800 metara nadmorske visine, na planini Gorč iznad Kraljeva, nastaje rakija koja se ne proizvodi ubrzano — ona se njeguje godinama, od vlastitog voća, uz znanje koje se prenosi generacijski. U okruženju koje traži strpljenje i posvećenost, obitelj Urošević stvorila je proizvod koji ne teži masovnosti, već karakteru. Destilerija Tok, obiteljski projekt koji je započeo kao mirovinska ideja jednog od najpoznatijih tehnologa ondašnje jugoslavenske države, danas je primjer kako se znanje, strast i sirovina pretvaraju u proizvod koji se ne mjeri litrama, već emocijom.
Ivan Urošević, doktor za rakiju, profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Bijeljini i međunarodni ocjenjivač jakih alkoholnih pića, vodi destileriju zajedno s bratom, suprugom i ocem — tvorcem poznate stomaklije manastirke. “Tata je i dalje pater familias, ali se na kraju dana slušam ja”, kaže Ivan uz osmijeh, dodajući da je cijela obitelj uključena u posao koji ne trpi površnost.
Limitirano znači posvećeno
Destilerija Tok godišnje proizvede oko 12 do 13 tisuća litara destilata, od vlastitih 4 hektara voćnjaka i dodatnih 1,5 hektara kroz kooperantsku mrežu. “To je vrlo mala, ograničena proizvodnja. Naš naglasak je na specifičnim sortama vrhunske kvalitete, dugogodišnjem odležavanju i preciznoj kontroli svakog koraka,” objašnjava Ivan. Neke rakije odležavaju i do 15 godina, a najekskluzivniji proizvod — Zlatnik Tok — puni se u samo 500 numeriranih boca godišnje. “Nema 501. boce. To je naš princip.”
Rakija kao hedonizam, ne kao masovni proizvod
Urošević ne vjeruje u širenje kapaciteta. “Naš cilj nije kvantiteta, nego ekskluziva. Rakija nikada ne može biti masovno piće jer sirovina je takva da je nema koliko god želite. Kada imate vlastito voće, utječete na trenutak berbe, na svaku fazu. Njegovanje, ljubav, tehnologija — sve mora biti ugrađeno. Matematika dolazi tek na kraju,”ističe.
Upravo zato od proljeća kreću i u rakijski turizam. “Otvaramo destileriju za posjete. Želimo ugostiti ljude koji znaju prepoznati kvalitetu i spremni su je platiti. Rakija mora pucati na hedonizam — na one koji žele probati jednu čašicu i doživjeti emociju.”
Izvoz i egzotika
Rakije iz destilerije Tok izvoze se u Sloveniju, Hrvatsku, Crnu Goru, BiH, Ameriku, Australiju, Švicarsku, a uskoro i u Švedsku i Norvešku. “To su nacije koje alkohol doživljavaju kao ekskluzivu. Rakija im je egzotična, nešto novo. Imamo priliku da se s autentičnim proizvodom predstavimo svijetu.”
Teška godina, ali filozofija ostaje
Ova godina bila je iznimno loša za voćarstvo. “Ne pamti se da nijedna voćna vrsta nije rodila kako treba. Kajsije gotovo dvije godine nema. To su faktori koji ograničavaju proizvodnju, ali nas ni to ne može pokolebati. Važno je ono što imaš pretvoriti u vrhunski proizvod i to kvalitetno prezentirati.”
Šljivovica je kraljica
Ivan je zaljubljenik u šljivovicu. “Imamo veliki spektar sorti i načina destilacije. Ne možete probati dvije iste šljivovice. To je njezina čar.”
Osim što vodi destileriju, radi kao konzultant u brojnim destilerijama u regiji, surađuje i s hrvatskim proizvođačima, a slobodno vrijeme provodi u prirodi, putovanjima i — rezbarenju. “Kada radim personaliziranu kutiju za kupca, zaokružujem cijelu proizvodnu priču. To je moj način da proizvod dobije dušu,”kaže Ivan.
Rakija kao identitet
“Rakija je težak posao. Zakonski okviri nisu naklonjeni, takse su velike, ali ako to volite — to se osjeti. Ako radite samo da biste odradili, i to će se osjetiti. Kao i u gastronomiji, morate dio sebe utkati u proizvod. Kvalitet uvijek pronađe svoje mjesto. Samo je pitanje vremena,” zaključuje Ivan.
Foto: Siniša Šakotić
