U svijetu koji se ubrzano mijenja – klimatski, tehnološki, politički – strah je postao gotovo svakodnevni suputnik. Strahujemo da nećemo stići, da ćemo nešto izgubiti, da nećemo biti dovoljno dobri, konkurentni, sigurni – ni mi, ni naša djeca. Dok institucije traže rješenja, a pojedinci načine prilagodbe, strah sve češće postaje pozadina života – nevidljiv, ali prisutan
I dok ga često percipiramo kao osobnu emociju – onu koja nas budi usred noći ili zakoči pred novim izazovom – znanstvenici upozoravaju da je on i društveni fenomen, oblikovan širim sustavima u kojima živimo.
U psihologiji, strah je definiran kao primarna emocija nastala u prisutnosti prijetnje. No kako naglašava sociologinja Deborah Lupton, u današnjem društvu on sve rjeđe proizlazi iz stvarne opasnosti, a sve češće iz percipirane nesigurnosti. Što ako izgubimo posao? Što ako tehnologija nadjača čovjeka? Što ako klimatske promjene izmijene način na koji živimo – zauvijek?
U društveno-kulturnoj analizi objavljenoj u časopisu Emotions and Society, znanstvenici zagovaraju razvoj „sociologije straha“, ističući kako živimo u „ekosustavu nesigurnosti“ u kojem je strah postao sveprisutna pozadina, a ne samo kratkotrajna reakcija.
No dok teorija pokušava mapirati strah – praksa ga svakodnevno potvrđuje.
Zavučen pod kožu
U istraživanju koje je proveo Pew Research Center, većina ispitanika diljem svijeta navodi gubitak radnog mjesta zbog automatizacije, klimatske promjene i dezinformacije kao glavne izvore tjeskobe. Strah je, čini se, postao valuta digitalne ere – dijeli se u naslovima, širi preko ekrana i ukorjenjuje u svakodnevnim razgovorima.
Ali ima nešto još podmuklije: nevidljivi strah. Onaj koji se ne vidi u brojkama, ali se osjeća pod kožom. Strah da će se stvari promijeniti bez nas, mimo nas, bez da nas itko išta pita. Taj tihi osjećaj zamijenjenosti, odbačenosti ili nevažnosti nije samo emocionalni problem – to je društveni detonator.
Kako je to formulirao francuski filozof François Dubet: „Moderni čovjek ne pati od nepravde koliko od gubitka smisla.“
Strah nije uvijek neprijatelj
No, strah u određenim trenucima može biti i pokretač. Psiholozi ističu da strah može potaknuti fokus, mobilizirati resurse i ubrzati reakciju – osobito kada osjećamo da nešto doista ovisi o našim postupcima. Tijekom pandemije COVID-19, primjerice, upravo je strah bio jedan od ključnih okidača kolektivne odgovornosti. Ljudi su se samoorganizirali, pomagali jedni drugima i pokazali iznimnu razinu solidarnosti. Taj oblik straha – onaj koji ne paralizira, već povezuje – pokazao je kako emocija tjeskobe može prerasti u zajedničko djelovanje.
Istraživanje objavljeno u National Bureau of Economic Research pokazalo je da su upravo osjećaji uzajamnosti i empatije, potaknuti strahom, imali ključnu ulogu u smanjenju društvene mobilnosti i širenja zaraze tijekom pandemije. U tom smislu, strah može biti i kompas – sve dok ga prepoznajemo, razumijemo i usmjerimo.
Kada strah prestane biti signal
U društvima koje upravljaju algoritmi, gdje je sve mjerljivo, predvidivo i optimizirano – emocionalna složenost čovjeka postaje višak. A gdje nema prostora za kompleksnost, raste strah.
No najopasniji oblik straha je onaj koji počinjemo normalizirati – kad naučimo živjeti u stanju stalne pripravnosti, kad zaboravimo kako izgleda stvarna sigurnost jer više ne znamo kome vjerovati. Kada strah prestane biti signal, a postane pozadina.
U takvom kontekstu, strah prestaje biti iznimka – postaje norma. Kako upozorava dr. sc. Željka Kamenov, “kad strah normaliziramo, kad zaboravimo kako izgleda stvarna sigurnost, prestajemo razlikovati opasnost od nepoznatog – i gubimo sposobnost djelovanja.”
I tu se vraćamo na odgovornost – institucija, struke, ali i svakog od nas. Jer ako strah danas upravlja našim odlukama, sutra će upravljati našim granicama, politikama, obrazovanjem i – možda najtiše – našom sposobnošću da sanjamo.
