Kilometri pod nogama, čamcem kroz poplavljenu šumu, nadzor Dunava i Drave, borba protiv ribokradica — tako izgleda dan Ljubice Šunić, voditeljice službe čuvara prirode koja sa svojim timom štiti 17.700 hektara Kopačkog rita
U Kopačkom ritu dan nikad ne počinje tiho. Čak i kada se čini da je sve mirno, da je utihnulo glasanje ptica i životinja, ispod površine nešto se miče, prelijeva, šušti, prelazi iz sjene u svjetlo. U prostoru koji se mijenja iz sata u sat, gdje voda određuje pravila života, Ljubica Šunić već osmu godinu vodi rendžersku službu Kopačkog rita. U nju je došla 2018., nakon što je posao u općim i zajedničkim poslovima zamijenila za ono što ju je oduvijek najjače privlačilo — zov terena.
“Svaki dan se nešto događa, svaki dan je drugačiji,” kaže Ljubica svjesna kako je upravo ta nepredvidivost ono što je drži u ovom poslu.
A njezin posao ovisi o vodi, vremenu i sezoni. Nekad kreće pješice uz kanale, nekad čamcem kroz poplavljenu šumu, a nekad automobilom po rubnim dijelovima rezervata. Oprema joj je jednostavna, ali ključna: profesionalni dalekozor, topla odjeća, čizme koje izdrže i led i blato, te ruksak u kojem je sve što joj treba za sate nadzora. “Kilometre prepješačimo svaki dan. Dio se može obići autom, ali rit se stvarno upozna tek kad si na nogama.”
Kad se nađemo s njom, odmah poziva kolege Hrvoja i Šandora. To je dio rutine — u Kopačkom ritu rijetko se ide sam.
“Uvijek je bolje da nas je više. Ne zbog sigurnosti, nego zbog posla. Netko ide pješice, netko autom, netko provjerava vodu,” pojašnjava Ljubica. Hod joj je brz i siguran, naviknut na teren, a pogled stalno prelazi preko kanala, trstike i rubova šume.
Na pristaništu se rit otvara pred njima: mirna površina koja skriva stalno kretanje, trstika koja šušti i kad nema vjetra, kanali koji izgledaju jednako, ali ih rendžeri razlikuju kao da su ulice u gradu. Hrvoje i Šandor stoje nedaleko od brodice, a na zaleđenoj površini tik do nje skupilo se jato ptica. Kratko komentiraju među sobom — rutinski, kao dio nadzora koji počinje čim se pojave na vodi. To je njihov teren, njihova svakodnevica, njihova karta svijeta koju čitaju bez napora.
No taj mirni, uhodani rit uskoro će se ubrzati. Naime, najintenzivniji dio godine počinje u veljači. Tada riba iz Dunava i Drave ulazi u rit na mrijest, a rendžeri prelaze u tri smjene. Prate vodostaje, obilaze kanale i nadziru ulaze u posebni rezervat, područje najvišeg stupnja zaštite. “Tad ulazi najveći dio ribe — smuđ, šaran, som — i to je idealna prilika koju ribokradice nastoje iskoristiti, bilo postavljanjem mreža, bilo izlovom strujom. Zato moramo biti stalno prisutni,” priča Ljubica.
Nadzor rijeke Dunav posebno je zahtjevan, a jednako složen je i dio koji dolazi vodenim putem iz Drave. Granica Parka je obala Drave, i to je još jedno područje koje se mora držati pod kontrolom. “Pratimo sva kretanja, i zbog ribokrađe i zbog neovlaštenog ulaska u posebni rezervat, gdje je kretanje strogo zabranjeno bez pratnje djelatnika Parka,” dodaje.
Suradnja s policijom u tim je mjesecima ključna. “Od dolaska ravnatelja Ive Bašića, svake godine početkom veljače održavamo zajedničke sastanke s PU osječko-baranjskom, PGP-om Beli Manastir i PP-om Dalj. Dogovorimo nadzor, razmijenimo informacije, pripremimo se za sezonu. Mogu reći da smo vrlo uspješni i da zajedničke akcije često završavaju kaznenim prijavama”, kaže Ljubica.
Takva koordinacija posebno je važna kad vodostaj naglo poraste i rit se potpuno promijeni. “Tad se vozimo doslovno kroz šumu, a to je vrlo interesantno područje za naše ribokradice”, nastavlja priču Ljubica. Objašnjava kako je u posebnom rezervatu, na mjestima gdje su tijekom projekta Natura 2000 postavljene ograde i napravljene prosjeke, voda znala dosegnuti i sam vrh konstrukcije. “Kolege su se vozili čamcem i izvukli čak desetak mreža upravo s tih prosjeka. Ne možete vjerovati.”
Uz sve izazove na vodi, i kopno traži stalnu prisutnost. Kopneni dio Parka jednako je živ. Rendžeri nadziru aktivnosti velikih korisnika — Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, PP Orahovica, Belja — i to tijekom cijele godine. Uz to sudjeluju u stručnim aktivnostima: prebrojavanju ptica, monitoringu rike jelena i monitoringu divljači, kao i praćenju uginuća strogo zaštićenih vrsta.
U smjeni su obično dvoje ili troje. Jedan rendžer pješice obilazi šetnicu, dostave u Kopačevu i pristanište, spušta se do kanala gdje je ribolov zabranjen, ali uvijek privlačan. Drugi obilazi rubne dijelove rezervata i objekte u Parku. “Ne možemo sve proći autom, dio uvijek odradimo pješice.”
Posao često donosi i neplanirane zadatke. Nakon snijega i leda, Ljubica i kolega morali su pješice do Dunavca kako bi očistili plovilo. “Tamo se ne može doći autom. To je svakodnevni posao. Isto tako i na pristaništu. Imamo opremu koju moramo držati funkcionalnom. Osam sati nam zaista brzo prođe.”
U susretima s posjetiteljima češće su kolege ti koji vode razgovor, ali Ljubica kaže da danas malo koga iznenadi žena u rendžerskoj uniformi. “Navikli su. Istina, jedina sam žena u našoj službi, ali ljudi uglavnom dobro reagiraju.” Isto vrijedi i za ribiče, koje rendžeri nadziru kao ovlaštenici ribolovnog prava. “U početku je bilo čudno, tipa ‘odakle ti tu sad’, ali s vremenom se razvije respekt. Čak i više nego prema muškim kolegama,” kaže Ljubica sa smiješkom.
Žena u rendžerskoj službi još uvijek je malo. “Nas je možda desetak, dvanaest posto. Kolegica na Papuku je glavna rendžerica, isto tako na Medvednici i na Lastovu. Nas četiri smo na tim pozicijama.”
A iza svake uniforme, bilo muške ili ženske, stoji posao koji je mnogo zahtjevniji nego što izgleda. Posao čuvara prirode pritom je daleko složeniji nego što se vidi izvana.
Uz fizičku spremnost, poznavanje terena i stalnu prisutnost na vodi i kopnu, rendžeri moraju vladati i širokim spektrom stručnih znanja. Njihov je rad reguliran nizom zakona i propisa koje moraju poznavati i ispravno tumačiti. Prvenstveno Zakon o zaštiti prirode, propise koji objašnjavaju međunarodni kontekst zaštite prirode, strateški okvir, potom mehanizme zaštite, zaštitu vrsta i stanišnih tipova, georaznolikosti, područja i ekološke mreže Natura 2000, kao i upravljanje zaštićenim područjima. Uz to, moraju poznavati i Zakon o gradnji, Zakon o gospodarenju otpadom, Zakon o općem upravnom postupku, Prekršajni zakon i Kazneni zakon.
Tek s tim znanjem mogu donositi ispravne odluke na terenu, voditi postupke, reagirati u kriznim situacijama i štititi područje koje im je povjereno.
A iza svih tih propisa, procedura i odgovornosti stoji i nešto jednostavnije — osobna ljubav prema poslu.
Ljubica kaže kako ga ne bi mijenjala ni za jedan drugi. “Sve volim — upravo te obilaske. I ja, i kolege.”
A dok je slušamo kako to izgovara, jasno je da to nije samo rečenica. To je način života. U prostoru koji se mijenja iz sata u sat, gdje voda određuje pravila, a priroda uvijek ima zadnju riječ, Ljubica i njezini kolege nisu samo čuvari — oni su najpažljiviji svjedoci ritma koji nikad ne staje. Svakoga dana iznova prilaze mu s istom dozom poštovanja, strpljenja i tihog divljenja.
