Dok cijene u pojedinim državama rastu i preko 200 posto, a mladi sve kasnije napuštaju roditeljski dom, Bruxelles pokreće najveću reformu stanovanja dosad. Europi nedostaje više od 2,25 milijuna stanova-gotovo 50 posto više nego što se uopće gradi.
Europski parlament usvojio je najopsežniji paket mjera dosad kako bi pokušao zaustaviti stambenu krizu koja je zahvatila gotovo sve države članice. Riječ je o političkom potezu koji dolazi u trenutku kada su razlike među europskim tržištima nekretnina postale dramatične: dok su u Portugalu cijene stanova u deset godina skočile više od 120 posto, a u Mađarskoj čak preko 200, u Grčkoj su najamnine jedine u EU-u pale, ali ne zato što je tržište zdravo, nego zato što se godinama nije oporavilo od prethodnih šokova. Upravo u takvom rasponu stvarnosti Parlament sada pokušava postaviti zajednički europski odgovor na problem koji je odavno prerastao nacionalne okvire.
Kriza koja je godinama bujala
Stambena kriza u Europi nije iznenadna pojava, nego rezultat dugogodišnjeg niza propuštenih investicija, demografskih pomaka i ekonomskih turbulencija. Nakon financijske krize 2008. gradnja je usporila, a pandemija je dodatno zakočila procese: dozvole su kasnile, materijali poskupljivali, radnika je bilo sve manje. Istovremeno, gradovi su nastavili rasti. Berlin je u deset godina dobio stotine tisuća novih stanovnika, dok su ruralni dijelovi istočne Njemačke ostajali prazni. Slična slika ponavlja se u Italiji, Španjolskoj, Hrvatskoj — metropole pucaju po šavovima, a unutrašnjost se prazni.
Europska investicijska banka procjenjuje da je EU-u 2025. nedostajalo više od 2,25 milijuna stambenih jedinica — gotovo 50 posto više od onoga što se uopće gradi. A dok se ponuda ne pomiče, cijene rastu. Najteže pritom stradavaju oni koji imaju najmanje: niskoprimjerna kućanstva, migranti, osobe s invaliditetom i mladi. Više od četvrtine siromašnijih kućanstava troši nesrazmjerno velik dio prihoda na stanovanje, a prenapučenost je postala svakodnevica za milijune.
Mladi, pak, sve kasnije napuštaju roditeljski dom — prosječno s 26 godina — a u nekim državama gotovo 70 posto mladih odraslih i dalje živi s roditeljima jer jednostavno nemaju alternativu.
Kratkoročni najam mijenja pravila igre
Kratkoročni najam dodatno je preoblikovao tržište. U Barceloni, gdje su lokalne vlasti godinama pokušavale ograničiti Airbnb, cijene najma i dalje rastu jer se dio stambenog fonda trajno preselio u turističku ekonomiju. U Dubrovniku je situacija gotovo identična: u staroj gradskoj jezgri broj stanova za dugoročni najam može se izbrojati na prste jedne ruke. A u Amsterdamu, gdje su uvedena stroga ograničenja, vlasnici su jednostavno prebacili oglase na manje regulirane platforme.
U 2024. godini u EU-u je putem četiri najveće platforme rezervirano 854 milijuna noćenja — novi rekord koji jasno pokazuje koliko je stambeni fond preusmjeren iz dugoročnog najma u turističku ponudu.
Što Parlament sada traži
U takvom okruženju, Parlament traži ubrzanje izdavanja dozvola, digitalizaciju procesa, jačanje građevinskog sektora i veća ulaganja u socijalno i pristupačno stanovanje. Komisija i Europska investicijska banka najavile su 10 milijardi eura ulaganja u izgradnju i obnovu, uz poseban naglasak na energetsku učinkovitost i borbu protiv energetskog siromaštva.
Parlament je otvorio vrata korištenju kohezijskih i socijalnih fondova za stambene projekte, a države članice pozvane su da najmanje udvostruče vlastita ulaganja.
2026. kao prekretnica
Godina 2026. trebala bi biti ključna. Komisijin „Plan za pristupačno stanovanje“ i parlamentarne preporuke najavljuju mjere koje bi trebale ograničiti negativne učinke kratkoročnog najma, ubrzati izdavanje dozvola, mobilizirati privatni kapital i riješiti kronični nedostatak radne snage u građevini.
Ambicija je jasna: povećati kapacitete gradnje i obnove, podići standarde stanovanja i usmjeriti pomoć onima koji su najviše pogođeni.
Politička poruka: generacija bez doma nema budućnost
No iza tehničkih mjera stoji politička poruka: Europa više ne može ignorirati činjenicu da generacije mladih ostaju u roditeljskim domovima jer nemaju drugog izbora, da se radnici sele iz gradova jer ne mogu pratiti rast najamnina, i da se čitavi kvartovi pretvaraju u turističke zone dok lokalno stanovništvo nestaje.
Izvjestitelj Borja Giménez Larraz to je sažeo jednostavno: „Generacija koja si ne može priuštiti dom, ne može graditi svoju budućnost.“
Europa je sada na prekretnici. Ako želi zadržati socijalnu koheziju, gospodarsku mobilnost i povjerenje građana, pitanje stanovanja više ne može biti sporedna tema. Ono postaje test sposobnosti Unije da svojim ljudima osigura ono najosnovnije — dom.
