Starija populacija sve se češće suočava s pravnom nesigurnošću oko ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju—pravnim alatima koji su zamišljeni kao zaštita, ali u praksi nerijetko ostavljaju ljude bez imovine i sigurnosti.
Zloupotrebe ovih ugovora u Hrvatskoj postale su sve prisutnije, dok sudski postupci za njihovo osporavanje traju godinama.
“Sve je više ljudi koji nam se obraćaju jer se osjećaju izmanipulirano ili nesigurno u vezi ugovora koje su sklopili. Ponekad uvjeti nisu poštovani, ponekad su stariji građani dovedeni u pravni položaj iz kojeg teško mogu izaći bez dugotrajnih sudskih postupaka. Naša je misija pomoći im da bolje razumiju svoja prava“, istaknula je Mirjana Herceg, koordinatorica Udruge.
Upravo zato je tenjska Udruga Izvor, koja već 24 godine pruža besplatnu pravnu pomoć i socijalne usluge, organizirala panel raspravu o pravnim izazovima ovih ugovora.
Pravna regulativa i izazovi
Ugovori o doživotnom uzdržavanju postoje u hrvatskom pravnom sustavu još od 1955. godine, dok se od 2003. reguliraju Zakonom o nasljeđivanju, a od 2006. godine Zakonom o obveznim odnosima, kada je uveden i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Razlika između njih ključna je za razumijevanje mogućih problema. Naime, doživotno uzdržavanje podrazumijeva da davatelj uzdržavanja stječe imovinu tek nakon smrti primatelja.
Dosmrtnim uzdržavanjem pak vlasništvo odmah prelazi na davatelja, čime se primatelj uzdržavanja može naći u nesigurnoj situaciji.
Iako su ugovori zakoniti, upravo se njihova manipulacija pokazala najproblematičnijom. Odvjetnica Željka Radoš Radičević, čiji ured surađuje s udrugom Izvor i besplatno savjetuje građane u ovakvim slučajevima, ističe da ovakva praksa ima dalekosežne posljedice:
“Hrvatski pravni sustav omogućuje da ugovorom o uzdržavanju potpuno isključite nasljednike, što u nekim europskim zemljama, poput Švedske, nije moguće—tamo se nasljednička prava ne mogu u potpunosti osporiti ugovorom. Iako postoje rasprave o pravnoj zaštiti primatelja uzdržavanja na europskoj razini, hrvatsko zakonodavstvo ostaje pri svojoj dosadašnjoj praksi, koja proizlazi iz pravne tradicije i nacionalne autonomije u regulaciji nasljednih odnosa,” napominje Radoš Radičević.
Bez uknjiženog prava stanovanja ili uživanja-na ulici
Neki vlasnici privatnih domova za starije osobe ugovore o uzdržavanju koriste kao način da steknu imovinu korisnika smještaja. U idealnim uvjetima, kada se pruža odgovarajuća skrb, ovakvi ugovori mogu biti opravdani, no praksa je pokazala da je veliki broj starijih osoba ostao bez imovine, dok kvaliteta života u domovima nije bila na razini očekivanja.
“Vidjeli smo slučajeve u kojima su osobe prebačene u privatne domove pod uvjetom da imovina prijeđe na vlasnika doma, no pružena skrb nije bila adekvatna. Na taj način pojedinci su se obogatili tuđim nekretninama, bez stvarne odgovornosti prema osobama koje su im povjerile svoj život,” istaknuto je na panelu.
Osim manipulacija ugovorima unutar privatnih domova za starije osobe, problem predstavljaju i slučajevi u kojima primatelji uzdržavanja ostaju bez imovine zbog dugova koje je napravio njihov uzdržavatelj.
Jedan takav primjer je slučaj starije žene koja je ostala bez doma jer davatelj uzdržavanja, kojem je prenijela svoju imovinu, nije ispunjavao svoje obveze, već se zadužio i ušao u financijske probleme. Budući da u ugovoru nije bilo jasno definirano pravo stanovanja, ona je završila na ulici nakon deložacije, a njen uzdržavatelj se odselio i ostavio je potpuno nezaštićenu.
“Da je ugovorom bilo uknjiženo njezino pravo stanovanja ili uživanja, ne bi se mogla provesti ovrha i izbacivanje iz nekretnine. Upravo takvi slučajevi pokazuju koliko je važno da ugovori budu jasno definirani i pravno osigurani,” ističe odvjetnica Željka Radoš Radičević.
Novi zakonski mehanizmi zaštite
Kako bi se takve zloupotrebe spriječile, uvedene su nove zakonske izmjene koje donose pojačanu zaštitu primatelja uzdržavanja. Svi ugovori o uzdržavanju sada se obavezno registriraju u zemljišnim knjigama, čime se povećava transparentnost i smanjuje prostor za manipulacije. Uz to, uvedeno je ograničenje—davatelj uzdržavanja može sklopiti najviše tri ugovora, čime se nastoji zaustaviti praksu tzv. “profesionalnih zaključivača.”
Važna novost je i Registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, koji vodi Hrvatska javnobilježnička komora. No, premda registar osigurava bolju evidenciju, pristup podacima nije javan—što znači da osoba koja želi provjeriti ima li potencijalni uzdržavatelj već sklopljene ugovore mora platiti za taj uvid.
Stručnjaci također upozoravaju na još jedan problem—sudski sporovi proizašli iz ovih ugovora nisu klasificirani kao žurni postupci. Mnogi primatelji uzdržavanja, koji su često starije osobe s narušenim zdravljem, suočavaju se s dugotrajnim sudskim procesima koje ne uspiju dočekati.
Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju predstavljaju važan alat za skrb starijih osoba, ali njihova manipulacija i dugotrajnost sudskih postupaka stvaraju pravnu nesigurnost. Novi zakonski mehanizmi zaštite donose poboljšanja, ali postoji prostor za daljnje unapređenje kako bi se osigurala potpuna transparentnost i zaštita starijih osoba.
