Iskreno o poduzetničkim vodama, ranjivosti i stigmi– razgovor koji razbija mitove o uspjehu
Kristijan Škarica nije tipičan poduzetnik. Mediji ga često predstavljaju kao “bravara koji je ušao u IT svijet”, no iza te etikete stoji priča o čovjeku koji je izgradio vlastiti put – bez pripadanja elitama, bez igara moći i bez skrivanja slabosti. Njegov Fastness Hub nastao je iz otpora prema lažnim receptima uspjeha i frazama koje ne spašavaju ljude, nego ih lome.
U ovom razgovoru Kristijan govori o padovima koji su ga oblikovali, o borbi protiv stigme muškog mentalnog zdravlja, o očinstvu kao izboru i o tome zašto vjeruje da je utjecaj važniji od novca. Njegove riječi su sirove, direktne i bez filtera – ali upravo zato nose težinu i istinu koju rijetko čujemo u poslovnom svijetu.
Što ti je etiketa ‘bravara u IT-u’ otkrila o načinu na koji društvo gleda na uspjeh?
Iskreno? Ta etiketa me najviše boljela dok sam mislio da nekome moram dokazivati vrijednost. Danas mi je postala neka vrsta filtera. Tko me svede na “bravara”, automatski mi kaže koliko malo razumije što znači stvarati vrijednost. Ja sam odgovornost naučio prije tablica. Učio sam da ako pogriješiš – netko drugi plati cijenu. Ne algoritam, ne tržište, nego čovjek. IT kao “sustav” me nije naučio ništa nego sam koristio svaku priliku i pitao kvalitetne ljude za savjet kako razmišljati u sustavima, skalirati i gledati unaprijed. Ali karakter nisam naučio nigdje. Njega sam donio sa sobom. I da – ne smeta. Jer ne pripadam elitama, ne pričam njihov jezik i ne igram njihove igre.
Je li Fastness Hub bio tvoj poslovni plan ili osobni bunt?
Ne, Fastness nije nastao zato što sam htio zaraditi. Nastao je jer mi je bilo pun k**ac lažnog uspjeha, mentora koji nikad nisu pali, a prodaju recepte. Pun mi je k**ac fraza o “mindsetu” dok ljudi pucaju pod pritiskom. Vidio sam koliko se mladima prodaje magla – i koliko ih to lomi kad shvate da stvarni svijet ne funkcionira tako.
Fastness je nastao kao prostor gdje je dozvoljeno reći: “Ne znam.” “Zajebao sam.” “Treba mi pomoć.” Mjesto gdje su nastali ozbiljni projekti, ali ono još važnije – top ljudi.
Ako Fastness HUB ikad postane samo Excel, KPI i lova – ja izlazim.
Vidiš li Fastness kao obiteljsko naslijeđe za svoje sinove?
Ne ostavljam im firmu. To je trenutno. Ostavljam im kičmu. Ako žele imati firmu, morati će ju sami sagraditi. Ako žele ići nekim drugim putem – idem s njima. Jedino što im dugujem je primjer da se može živjeti pošteno, glasno i bez saginjanja. Sve ostalo bi ih samo uspavalo.
Koliko su padovi utjecali na tvoj osobni i poslovni rast?
Padovi su me spasili. Doslovno. Uspjeh ti napuše ego. Pad ti pokaže tko si. Gubio sam ugovore. Ljude. Reputaciju. Novac. Bilo je trenutaka kad bih sjeo u auto i sat vremena samo šutio. Ali nijedan pad nisam zamijenio za lažnu sliku uspjeha. Padovi su me naučili granice, strpljenje i da ne spašavam sve – ali da stojim iza onih koje sam izabrao. Također ako znaš zašto si pao to je lekcija i uspjeh. Ako ne… onda si, na žalost, debil.
Zašto si odlučio javno govoriti o muškom mentalnom zdravlju i pokrenuti Unmasked emisiju ?
Jer šutnja ubija. To nije metafora – to je statistika. Gledao sam muškarce koji “imaju sve”, a iznutra su prazni. Gledao sam prijatelje koji su izdržavali dok nisu pukli. I shvatio sam da ako ja šutim – sudjelujem u tome. Bio sam spreman izgubiti imidž. Nisam bio spreman izgubiti još ljudi. Meni se ne priča. Meni se spašava ljude. Želim kroz emisiju potaknuti ljude da traže pomoć i da odlazak kod psihologa bude kao odlazak zubaru, znači skinuti prokletu STIGMU. I da, nažalost sve je vezano na privatne tragedije, zato se još više borim.
Jesi li se bojao da će te javnost doživjeti kao slabog muškarca?
Naravno da jesam jer muškarci nemaju na to pravo Ali me brzo prošlo. Slabost nije emocija. Slabost je bijeg od odgovornosti. Muškarac koji ne zna reći “nije mi dobro” – taj je tempirana bomba. Također sam pokrenuo brend #odabraotata jer muškarci su puno više od onog što nas se prikazuje.
Kako tvoji sinovi reagiraju na tvoju otvorenost?
Normalno. I to ti sve govori. Ako moji sinovi mogu osjećati bez srama –onda sam pobijedio društvo koje muškarce tjera u tišinu, a često i u grob. Nije lako, ali svakodnevno se borim da budem što bolji primjer.
Jesi li bio napadan zbog iskrenosti ?
Da. Puno puta. Najčešće ne od anonimaca, nego od ljudi koji javno govore o empatiji i napretku, a privatno nemaju hrabrosti za stvarni razgovor. Anonimci me ne zanimaju. Licemjerje me jako smeta jer mnogi ljudi se teško nose sa tuđim mišljenjima. Učimo ih da ih treba boliti k**ac.
Kako gledaš na startup kulturu danas? Ima li mjesta za ranjivost?
Ima – ali samo kad uspiješ. Dok si mali, moraš glumiti stroj. Kad uspiješ, onda smiješ biti čovjek. To je bolest sustava. A ja sam svjesno trn u toj priči.
Feminističke zajednice – smatraš li ih partnerima?
Kad govorim o ženama – podrška. Kad govorim o muškarcima – muk. Ali iskreno ne trebam ničiju podršku. Trebam istinu. Ravnopravnost ne znači da jedna bol smije postojati, a druga ne.
Koja je najteža poruka “Brate, nisi sam” koju si dobio? “
Da si se javio mjesec dana ranije, moj brat bi bio živ.” To nije poruka. To je presuda.
I za kraj – što ti je važnije: novac ili utjecaj?
Pare dolaze i odlaze. Utjecaj ostaje kad te nema. Ako odeš, a ništa se ne promijeni – bio si kulisa i samo još jedna sjena u mraku.
Foto: privatna arhiva Kristijana Škarice
