Knjiga autora Elvisa Hlevnjaka nije knjiga jedne svečanosti. Iako je nastala povodom stote obljetnice kluba, njezin pravi dom je u dugom kontinuitetu života mjesta. S odmakom od nekoliko mjeseci jasno se vidi da je riječ o kronici koja bilježi ono što je trajalo mnogo prije slavlja i što će trajati i nakon njega — ljude, njihove priče i ritam zajednice koja je rasla uz nogomet.
Dodatnu vrijednost daje činjenica da je autor gotovo dvije i pol godine prikupljao građu, fotografije i svjedočanstva, stvarajući zapis koji stoji izvan jednog datuma i pripada široj povijesti Bilja.
Knjiga Sto godina Nogometnog kluba Bilje tako prerasta u svjedočanstvo o stoljeću života mjesta, generacija i običaja. Posebnost monografije leži u tome što sportsku povijest povezuje s društvenom poviješću Bilja. Kroz fotografije, dokumente, sjećanja i arhivsku građu autor rekonstruira put kluba od prvih utakmica na seoskim livadama do današnjih dana, uključujući razdoblja u kojima je Bilje mijenjalo ime kluba, prilagođavalo se novim ligama i stvaralo svoje male, ali važne sportske uspjehe. U jednom razdoblju NK Bilje bio je i prvak Baranjske lige- trenutak koji je u knjizi zabilježen ne samo kao sportski rezultat nego kao simbol zajedničkog rada i lokalnog ponosa.
Monografija donosi i priče koje nadilaze nogomet. Jedna od najneobičnijih svakako je ona o dvojici Talijana, braći koji su nakon Drugog svjetskog rata kao ratni zarobljenici radili na izgradnji naselja Mece. Armando je bio golman, Mario napadač, a njihova kratka biljska epizoda ostala je dio lokalne predaje — priča koja pokazuje kako se nogomet znao ispreplesti s poviješću Europe, ratom, obnovom i ljudskim sudbinama.
Tu je i biljski “naivac” Mošo, spremištar NK-a Jedinstvo Bilje, koji je godinama živio u prostorijama Doma kulture i ondje kredom u boji stvarao crteže što su postali dio lokalne memorije. Danas ih čuva vlasnik ugostiteljskog objekta Centar Robert Šoš, koji je omogućio njihovo fotografiranje. Mošine jednostavne, tople ilustracije bilježe duh vremena jednako snažno kao i sportske fotografije, podsjećajući da je klub oduvijek bio i kulturni prostor — mjesto susreta igrača, navijača, umjetnika, mještana i njihovih svakodnevnih priča.
Sve te epizode — prvaci, promjene imena, talijanska braća, obrana Bilja od poplava, prijevoz ljudi čamcima, gradnja mosta, prizori sa starog Čingi Lingija i svakodnevni život mjesta — čine monografiju toplom kronikom vremena za sve koji cijene zavičajnu baštinu, povijest običnih ljudi i snagu zajedništva.
Sto godina Nogometnog kluba Bilje, u konačnici, ostaje trajni spomenik jednom stoljeću sporta, entuzijazma i lokalnih priča.
Vrijedan je doprinos hrvatskoj sportskoj i zavičajnoj publicistici, ali i dokument koji pokazuje kako se povijest jednog malog kluba može čitati kao povijest mjesta koje ga je stvaralo.
