Trideset godina na sceni za Sandru Lončarić nisu samo tri desetljeća rada, nego tri desetljeća rasta, smijeha, tuge i stalnog ponovnog pronalaženja sebe. Od ratnih i poratnih godina, preko tranzicije, do današnje produkcijske stvarnosti, njezina karijera ostala je obilježena preciznošću, iskrenošću i onom vrstom glumačke ranjivosti koja se ne može naučiti – samo živjeti.
Kaže kako je kazalište u njezinim počecima bilo utočište. U godinama kada se nije imalo gotovo ništa, postojala je golema potreba za smislom i zajedništvom. Publika i glumci tražili su isto: potvrdu da su živi. Danas je sve drukčije – više mogućnosti, ali i više buke. Od glumca se očekuje da bude i umjetnik i producent i vlastiti PR. No jedna stvar, kaže, ostaje nepromjenjiva: publika uvijek prepozna istinu. „Kad si stvaran, ogoljen, kad daješ sebe bez zadrške – to se ne može sakriti.“
Za nju odlazak iz Osijeka nikada nije bio velika strateška odluka. Više splet okolnosti, vremena i duboke potrebe da ostane tamo gdje pripada. Osijek je, kako kaže, bio prostor otpora, nježnosti i upornosti, a kazalište mjesto koje je imalo posebnu težinu. S vremenom je ta slučajnost postala svjesna odluka: ovdje je bilo lakše odgajati dijete, ovdje su nastajale predstave koje su joj bile važne, ovdje nije osjećala potrebu za odlaskom.
Trideseta obljetnica rada poklopila se s premijerom zahtjevne predstave Kolumne zaboravljene djece, i Sandra kaže da joj je taj trenutak došao kao svojevrsna prekretnica. U ovoj fazi karijere osjeća i slobodu i odgovornost: slobodu da bira teme koje je istinski diraju, ali i odgovornost prema publici i prema likovima koji nose priče koje bole.
Kad govori o novoj ulozi, odmah skida površinu. Novinarka koju igra na prvu djeluje grubo, manipulativno, čak nemilosrdno — ali Sandra ne pristaje na takvo čitanje. „Nisam željela igrati negativku. Ali ispod svega postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu“, kaže. Ta rečenica otvara cijeli njezin pristup: ne zanima je etiketa, nego rana iz koje lik živi.
Uloga ju je pogodila dublje nego mnoge prije. Ne skriva da u njezinoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i složenih odnosa, i da se takve stvari ne mogu odglumiti. One se nose u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji se sluša tišina između riječi. Vanjska tvrdoća lika ostala je kao mehanizam preživljavanja, ali Sandra odbija površnu osudu. Važno joj je da publika osjeti pukotinu, mjesto iz kojeg sve počinje.
Predstava otvara teme manipulacije, posvajanja, zlostavljanja i šutnje. Sandra ne očekuje određenu reakciju — ne traži tišinu, ni suze, ni nelagodu. Traži samo istinu. Ako publika izađe s pitanjima, s nemirom, s potrebom da razgovara, smatra da je predstava napravila ono što kazalište može: otvorila prostor tamo gdje smo navikli na šutnju. „Kazalište ne mora mijenjati ljude. Dovoljno je da otvori pukotinu“, kaže.
Proces rada na ovakvom tekstu traži analizu kao sigurnosnu mrežu, smatra Sandra. Bez nje se lako sklizne u patetiku ili pretjerivanje. Ali ni kontrola nije dovoljna – istina se događa negdje između, u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. U tome joj je, kaže, partnerstvo s Enesom bilo iznimno važno.
I upravo iz takvog procesa, iz tog stalnog balansiranja između kontrole i prepuštanja, rađa se ono što je i danas pokreće: potreba da razumije čovjeka, da stvara i da se igra. Danas toj potrebi pristupa mirnije, dublje, bez potrebe za dokazivanjem. I dalje je uzbuđuje susret s publikom – onaj nevidljivi prostor između glumca i gledatelja u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. „Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina. Svaki put je drukčiji, svaki put živ,“ kaže Sandra.
