Pravobranitelj upozorava kako se ključne potrebe osoba s autizmom i dalje zanemaruju, od rane intervencije do podrške u odrasloj dobi, dok obitelji same snose najveći teret skrbi.
Svake godine, tijekom obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, početkom travnja, u javnosti nakratko ožive teme o kojima bi se trebalo govoriti neprestano. No stvarnost osoba s autizmom i njihovih obitelji ne traje jedan dan. Upravo zato upozorenje Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, upućeno tim povodom, ostaje snažna opomena da Hrvatska još uvijek nije uspostavila sustav koji bi odgovorio na njihove stvarne potrebe.
Najranija dob, u kojoj bi podrška trebala biti najintenzivnija, i dalje je razdoblje u kojem su roditelji prepušteni sami sebi. Nacionalni okvir za probir, dijagnostiku i ranu intervenciju postoji, ali se ne provodi sustavno. Time se propušta ključna razvojna prilika, a dugoročno se smanjuju životni izgledi djece koja bi pravodobnom podrškom mogla postići znatno više.
U odgojno‑obrazovnom sustavu i dalje prevladava logika uklapanja djece u modele koji nisu stvoreni za njih. Prave prilagodbe, fleksibilni kurikulumi i inovativni pristupi ostaju iznimka, dok se centri za autizam — ustanove koje bi trebale biti nositelji znanja i podrške — razvijaju presporo i bez jasne vizije. Time se gubi mogućnost da upravo te institucije osiguraju kontinuitet podrške i nakon završetka školovanja.
A upravo tu, na prijelazu u odraslu dob, sustav najviše puca. Odrasle osobe s autizmom gotovo nestaju iz institucionalne podrške. Socijalne usluge su nedostatne, često nepostojeće, a obitelji ostaju same, bez stručne pomoći i bez mogućnosti da njihovi članovi žive uključeno i dostojanstveno.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2025. godinu, u Hrvatskoj je registrirano oko 6.900 osoba s poremećajima iz spektra autizma, od čega je nešto manje od 3.700 djece i mladih do 19 godina. Riječ je o populaciji koju bi Hrvatska, prema ocjeni Pravobranitelja, mogla kvalitetno obuhvatiti — kada bi postojala organizirana, obvezujuća i međuresorno usklađena politika skrbi. Problem, dakle, nije u brojkama, nego u izostanku odgovornosti.
Pravobranitelj zato ponovno poziva nadležna tijela da bez odgađanja uspostave nacionalni okvir dijagnostike, osiguraju dostupnu ranu intervenciju u svim dijelovima zemlje, razviju fleksibilne modele odgoja i obrazovanja te stvore sustav koji neće prestati postojati onoga trenutka kada osoba s autizmom napuni 18 godina. Potrebne su konkretne, mjerljive i održive promjene — ne još jedna simbolična poruka.
Jer svako daljnje odgađanje znači nastavak prakse u kojoj teret skrbi pada na obitelji, a osobe s autizmom ostaju na marginama društva. A to, kako poručuju iz Ureda pravobranitelja, više ne može biti prihvatljivo.
