Od Mediterana do sjevera Europe, običaji koji povezuju različite uskrsne tradicije.
Uskrs je, gdje god se slavi, uvijek priča o povratku svjetla. U mnogim domovima to počinje jednostavno: kuhana šunka, mladi luk, sir i vrhnje, uz šarena jaja koja čekaju svoje mjesto na stolu i veselo nadmetanje tko će imati “šampiona”. No blagdanski ugođaj samo nekoliko granica dalje otkriva koliko je svijet raznolik u istom tom trenutku.
U Italiji se Uskrs dočekuje u ritmu procesija i mirisu “colombe”, slatkog kruha u obliku golubice, dok se u mnogim obiteljima priprema janje i tradicionalna jela koja se prenose generacijama. Portugal donosi svoj “folar”, kruh s jajima pečenima u tijestu, simbol novog života, a u nekim se regijama održavaju tihe, dostojanstvene povorke bratovština. Njemačka Uskrs oboji u prizore uskrsnih drvaca ukrašenih jajima i velikih uskrsnih vatri koje označavaju proljetno buđenje, dok se dvorišta pune djecom u potrazi za skrivenim jajima.
Kako se put nastavlja prema zapadu, običaji dobivaju nove boje. U Francuskoj dvorišta postaju male pozornice za lov na čokoladna jaja, a u nekim se krajevima priprema veliki zajednički omlet, gotovo ceremonijalan u svojoj jednostavnosti. U Velikoj Britaniji Uskrs nosi blagu, pastoralnu notu: “hot cross buns”, lov na jaja u vrtovima i igre kotrljanja jaja niz travnate padine, prizori koji su preživjeli stoljeća i zadržali svoju jednostavnu radost.
U Grčkoj sve postaje življe — crvena jaja, janje na ražnju i dvoboji “tsougrisma” koji prizivaju isti onaj zvuk sudaranja, samo uz više smijeha i glasova. Poljaci Uskrs pretvaraju u igru vode: njihov “Śmigus-Dyngus” je veseli ponedjeljak u kojem se svi polijevaju, starinski ritual pročišćenja koji je preživio stoljeća. U Finskoj djeca prerušena u uskrsne vještice obilaze susjede s grančicama breze, dok u Japanu, gdje Uskrs nije religijski blagdan, pastelni kolači i cvjetni motivi stvaraju nježnu, gotovo poetsku verziju proljeća.
U Etiopiji, jednoj od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu, Uskrs je obilježen dugim postom i svečanim “Fasikom”, jutrom u kojem se crkvena dvorišta pune bijelim haljinama i dubokim, ritmičnim pjevanjem. Armenci peku tradicionalni “choereg”, aromatičan kruh s mahlebijem, dok se u Meksiku Uskrs prelijeva u tjedan procesija, boja i uličnih prizora koji spajaju vjeru i zajednicu.
Običaji se razlikuju, ali osjećaj ostaje isti: u zraku je nova toplina, u domovima mir koji se dugo čekao, a u ljudima tiha radost ponovnog susreta. Papa Franjo to je jednom opisao jednostavno: “Uskrs je poziv da dopustimo svjetlu da uđe.”
A svjetlo najlakše pronalazi put ondje gdje se okupljaju ljudi, gdje se dijeli hrana, gdje se čuje smijeh i gdje se, makar na trenutak, svijet čini mekšim.
