Dvorac u šikari, ambicija u ladici: Bilje piše povijest olovkom bez tinte

Foto: portos.hr

Zdanje neprocjenjivog potencijala, dvorac Eugena Savojskog, prostor je koji bi mogao biti srce gospodarskog procvata, ostaje ograđen šikarom i obećanjima. Hotel, muzej, konferencijski prostor — sve to stane pod njegov krov, ali vrata ostaju zatvorena, a prilika neumoljivo klizi.

Zapušten i zatvoren, ovaj barokni dragulj iz 18. stoljeća, već desetljećima čeka obnovu koju se najavljuje i dokumentira — ali još ne izvodi. Nositelj imena vojskovođe koji je ostavio dubok trag u europskoj povijesti, smješten u srcu Baranje, svjedoči o razdoblju kada je regija bila strateški, politički i kulturno relevantna. Njegova povijesna uloga nije samo spomenička — ona je identitetska.

No, nekada dom plemstva, danas je objekt općinske neodlučnosti. Unatoč povremenim najavama obnove, konkretni pomaci izostaju. Povijesni potencijal ostaje u čekanju — zaglavljen između prošlosti koja ne prestaje govoriti i budućnosti koja još nema glasa.

Obnova — trenutačno na neodređeno

Načelnik općine Bilje, Željko Cickaj, po četvrti put izabran na lokalnim izborima, nastavlja voditi općinu s političkim kontinuitetom koji postaje sve češći. Godinama obećava obnovu dvorca Eugena Savojskog, a projektna dokumentacija, financirana s 85% sredstava Europske unije (1.883.599,98 kn od ukupno 2.216.000,00 kn), dovršena je još krajem 2022.

Početak radova najavljen je za 2025., no iako je godina već odmakla — oni još uvijek nisu započeli.

Među stanovnicima sve češće se postavljaju pitanja: koliko još čekanja Bilje može izdržati?

“Svake godine slušamo iste priče. Dvorac propada, a mi gledamo kako se drugi razvijaju,” kaže jedna Biljanka. “Imamo biser, ali nitko ga ne polira.”

Dalibor, mladi poduzetnik, dodaje: “Zamislite da ovdje imamo hotel, restoran, kulturni centar. To bi značilo posao, turiste — život. Ovako imamo samo obećanja.”

I dok se spominju projekti, fondovi i potencijali, dvorac i dalje šuti. Okružen šikarom i tužnom informativnom pločom išaranom kohortnim porukama i nacističkim simbolima, zorno pokazuje koliko se zanemaruje njegova stvarna zaštita i prezentacija. Umjesto da bude mjesto znanja i kulture, postao je simbol zaborava. Djeca svakodnevno prolaze pokraj njega ne znajući tko je bio princ Eugen, niti zašto je ovo mjesto važna točka baštinske poveznice između Bosne i Hercegovine i Europske unije.

Trag koji nadilazi granice

Naime, princ Eugen Savojski nije ostavio trag samo kroz europsku diplomaciju — njegov pohod iz 1697. godine u samo 11 dana doveo je vojsku do Sarajeva, gdje je grad spaljen, a velik broj katolika napustio Bosnu i naselio Slavoniju. To je bio povijesni lom koji je oblikovao demografske, vjerske i političke odnose regije.

U tom svjetlu, dvorac u Bilju postaje više od spomenika — on je svjedok povijesne osjetljivosti i prostor za kulturnu, europsku refleksiju.

Europska prilika kuca na vrata

U travnju ove godine talijanski veleposlanik Paolo Trichilo posjetio je Bilje i iskazao interes za dvorac — prepoznajući ga kao most kulturne suradnje između Italije i Hrvatske. Princ Eugen potječe iz talijanske plemićke obitelji Savoy, što dodatno pojačava diplomatsku dimenziju.

No, dok diplomati dolaze i odlaze, lokalna uprava ostaje nijema. Čak ni pisma namjere nisu poslana. “Čeka se da projekt prođe,” kaže načelnik. Ali koliko još čekanja si Bilje može priuštiti?

Gdje volja postoji — rezultati ne izostaju

Slični objekti već su oživjeli. U mađarskom Ráckeveudvorac Savoyai Kastély — također rezidencija Eugena Savojskog i djelo istog arhitekta Johanna Lucasa von Hildebrandta — obnovljen je i djeluje kao hotel i kulturni centar. Dok Bilje čeka, Ráckeve svoju povijest već živi — pretvarajući je u gospodarsku sadašnjost.

U Suhopolju, dvorac Janković — nekad ruševina, danas turistička perjanica — obnovljen je uz europska sredstva. Ima smještaj, wellness, konferencijske dvorane, 5D kino. Samo prošle godine zabilježio je rast noćenja od 35%.

Bilje, s istim potencijalom i naslijeđem, još uvijek luta. Iako se pokrpalo ponešto — nogostupi, infrastruktura — veći zahvati ostaju neostvareni. Umjesto strategije, stvara se privid: kad već dvorac ne može biti atrakcija, barem se mogu dotjerati apanaže. Fokus čelnika, čini se, usmjerio se na korekcije iznimno visokih primanja, kao da je upravo to najhitniji oblik lokalnog napretka.

Bilje ima sredstva — ima li hrabrosti?

Dok se i dalje govori o 100 milijuna eura potrebnih za potpunu obnovu, Bilje zapravo ne mora čekati. Prema službenom proračunu za 2025., općina raspolaže s više od 7 milijuna eura — uključujući višak prihoda iz prethodnih godina od 1,2 milijuna. Ključni izvori uključuju:

  • zakup poljoprivrednog zemljišta
  • komunalne naknade i doprinosi
  • prodaju imovine
  • EU fondove i državne potpore

To je prostor za početnu fazu obnove, izradu investicijskog okvira i privlačenje partnera. Tako dvorac Eugena Savojskog ne mora ostati “preskupi projekt”.  On jedino ostaje test lokalne sposobnosti upravljanja. Izazov koji traži pametno planiranje i hrabru odluku.

Vrijeme istječe — dokumentacija blijedi

No, dvorac i dalje ostaje zatvoren — a vrijeme neumoljivo curi. Problem je što ni projektna dokumentacija ne traje zauvijek: ima ograničen rok valjanosti — obično 3 do 5 godina, ovisno o izvoru financiranja. Ako se obnova uskoro ne pokrene, prijeti stvarna opasnost da sredstva propadnu, a dokumentacija izgubi uporabnu vrijednost — čime se i ono malo učinjenog vraća na početak.

Stručnjaci upozoravaju: “Strukturna oštećenja, vlaga i vremenski utjecaji mogu dovesti do urušavanja dijelova objekta, što bi višestruko povećalo troškove sanacije.”

Dvorac otključava Bilje

Stoga je vrijeme je za konkretan plan — ne još jedno pismo namjere. Bilje zaslužuje javnu raspravu, strategiju upravljanja baštinom i jasnu političku volju. Model javno-privatnog partnerstva mogao bi biti održiv — ali mora biti transparentan i po mjeri zajednice.

Zajednica mora postati subjekt, ne objekt ove priče. Ne treba čekati čudo — već graditi put. Jer dvorac se ne oživljava samo restauracijom zidova, već ulaganjem u viziju.

Dvorac Eugena Savojskog nije samo kamen i žbuka — on je ključ gospodarskog uzleta, kulturni identitet zajednice i prilika koja ne smije zauvijek ostati zaključana iza zatvorenih vrata.

Podijelite ovaj članak