Dirigent Ivan Josip Skender donio je svježinu i preciznost u klasičnu operu, a premijera u HNK Osijek pokazala da Zajčevo djelo i dalje snažno rezonira s publikom.
Kao najmlađi student kompozicije u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu, Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.) već je na početku karijere privukao pozornost domaće i međunarodne scene. Njegov opus obuhvaćao je djela za soliste, komorne sastave, orkestre, zborove te kazališne produkcije, među kojima se posebno isticala opera Šuma Striborova, najizvođenije operno djelo MBZ-a. Dirigirao je brojnim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu, a bio je posebno posvećen suvremenoj hrvatskoj glazbi. Osječka publika imala je priliku upoznati njegovu interpretaciju hrvatske glazbene baštine na premijeri Zajčeve glazbene tragedije u tri čina – Nikola Šubić Zrinjski, koja je održana u petak (17. listopada) u 20 sati.
Glazbenik koji spaja zanat i strast
Skender je objasnio da je suradnja s osječkim HNK-om došla u pravom trenutku, budući da svaki HNK ima svog kućnog dirigenta, a pozivanje vanjskih dirigenata nije toliko često. Iako se između skladatelja i dirigenta, po njegovu mišljenju, može staviti znak jednakosti, najviše je volio da ga se predstavlja jednostavno – kao glazbenika. Smatrao je da se kompozicija i dirigiranje preklapaju po značaju, jer skladatelj stavlja misao na papir, a dirigent pomaže ansamblu da tu misao izvede.
Na pitanje o „zanatskom“ aspektu skladanja, Skender je istaknuo da su kompozicija i dirigiranje pozivi, ali da svi moraju izučiti zanat. Talent je, rekao je, samo dio – iza svega stoji ogroman rad, znanje i treniranje glazbenih disciplina. Glazba je, po njemu, jezik za sebe, koji prenosi ideje i emocije na jedinstven način.
Skladanje kod njega započinjalo je u glavi, strukturirao je djelo i dramaturšku liniju prije nego što bi zapisao note. Partituru je brusio dok ne bi bio siguran da je spremna za izvođenje. Pisao je isključivo po narudžbi, za konkretne ansamble i soliste, pa nije imao neizvedenih djela. Već je imao planirane projekte za sljedeću godinu – tri orkestralna djela, jednu komornu skladbu i kazališnu predstavu.
Skender je naglasio da dirigiranju u prilog idu godine iskustva i rada. Samokritika mu je bila važna za napredak, a s godinama mu je pristup novim partituriama postajao lakši. Kao pedagog, primijetio je da današnji mladi ozbiljno pristupaju glazbi, slušaju savjete i razumiju materiju. Iako im je dostupno više informacija nego ranije, upozorio je na razliku između stečenog znanja i onog dostupnog na klik.
Zrinjski koji govori i danas
Iskustva sa Zrinjskim mu nisu manjkala, ali je istaknuo da je svaki orkestar nova priča – od akustike zgrade do glazbenika. Citirao je Celibidachea: „Ovaj posao sastoji se od 99 NE i jednog DA“, objašnjavajući da dirigent uklanja sve što nije u skladu s partiturom. Proces je evolucijski, bez popuštanja – zajedničko muziciranje dovodi do sklada.
Probe za premijeru tekle su odlično, a predstava je, po njegovim riječima, imala velik potencijal. Cijeli autorski tim, predvođen redateljicom Leom Anastazijom Fleger, uspio je stvoriti sklad s partiturom, što nije lak zadatak. Lea je bila glazbeno obrazovana i pokazala iznimnu strast prema operi.
Skender je potvrdio da nije riječ o kurtoaziji – suradnja je zaista bila skladna, bez trzavica. Na pitanje hoće li se ovaj Zrinjski razlikovati od dosadašnjih inscenacija, rekao je da to publika treba procijeniti. Vizija i misija tima bile su vjerno iščitavanje Zajčeve zamisli, bez osuvremenjivanja glazbenog dijela. Smatrao je da djelo može prkositi vremenu i biti važno i za 100 ili 200 godina.
Govoreći o položaju skladatelja danas, Skender je priznao da nema dovoljno sluha za njih, iako ih se cijeni. Institucionalna podrška mogla bi biti bolja, ali primijetio je da se sve više mladih glazbenika okreće stvaralaštvu. Zahvaljujući MBZ-u, Hrvatska je mogla ugostiti umjetnike iz cijelog svijeta, a umjetnost je, zaključio je, uvijek prkosila i tražila svoj put – baš kao što je to činio i Bach.
