Iza urednih statistika stoji društvo koje se sve teže nosi s visokim cijenama, nesigurnim prihodima i strahom od dugoročnih obveza
Dok banke bilježe povijesno niske razine nenaplativih kredita, a Hrvatska narodna banka hvali učinke svojih mjera, stvarna slika zaduženosti građana puno je složenija. Brojke izgledaju uredno, ali ispod njih stoji društvo koje se povlači, odgađa kupnje, reže potrošnju i sve opreznije ulazi u dug. Hrvatska možda više ne živi iznad svojih mogućnosti ali ne zato što je postala financijski disciplinirana, nego zato što su mogućnosti postale sve tanje.
Banke mirne, građani oprezni
Nenaplativi krediti pali su na povijesno niske razine. Banke su stabilne, portfelji uredni, rizici minimalni. No pad nenaplativih kredita ne znači da građani žive bolje. Najčešće znači da se manje zadužuju, da su oprezniji i da se boje novih obveza u vremenu kada su kamate visoke, cijene tvrdoglavo rastu, a plaće sve teže prate inflaciju.
HNB je svojim mjerama usporio rast potrošačkih kredita, što je i bio cilj. Ali usporavanje potrošačkih kredita znači i usporavanje potrošnje — a potrošnja je motor hrvatskog BDP‑a. Kada građani stanu na kočnicu, staje i gospodarstvo.
Prije samo nekoliko godina, slika je bila potpuno drugačija. Kućanstva su se zaduživala znatno brže nego danas, a gotovinski nenamjenski krediti rasli su tolikom brzinom da je HNB 2025. morao uvesti strože uvjete kreditiranja. To je bilo razdoblje nižih kamata, niže inflacije i većeg optimizma, kada je kredit bio alat za održavanje standarda, a ne izvor straha.
Danas, međutim, građani ulaze u dug samo ako moraju. Potrošački krediti stagniraju, stambeni rastu sporije, a oprez je postao dominantna strategija kućanstava. Nenaplativi krediti zato padaju — ne zato što su ljudi financijski snažniji, nego zato što se sve manje usuđuju zadužiti.
Stambeni krediti i tržište koje se hladi
Dok potrošački krediti stagniraju, stambeni i dalje rastu, ali daleko sporije nego u godinama subvencija. APN je godinama pumpao potražnju i gurao cijene nekretnina prema gore. Danas, bez subvencija i uz visoke kamate, tržište se hladi. Mladi ulaze u kredit samo ako moraju, a sve više njih odustaje od kupnje i okreće se najmu — koji je pak postao jednako nedostupan.
U takvom okruženju, rast stambenih kredita više nije znak optimizma, nego nužde.
U eurozoni se već mjesecima vodi rasprava o tome koliko dugo će kamate ostati visoke. Hrvatska je u tom kontekstu stabilna, ali ranjiva. Po udjelu nenaplativih kredita stojimo dobro, među boljima u EU. No, po kreditnoj aktivnosti kućanstava smomeđu slabijima, a po rastu cijena nekretnina — među najvišima.
To je kombinacija koja izgleda uredno dok je tržište rada snažno. No ako se tržište rada ohladi, rizici se brzo gomilaju.
Što se ne vidi iz brojki
Brojke ne govore da sve više kućanstava živi „od plaće do plaće“. Ne govore da se potrošnja sve više svodi na osnovne potrebe. Ne govore da se građani boje dugoročnih obveza jer ne vjeruju da će sutra biti lakše nego danas.
Nenaplativi krediti su niski jer ljudi ne ulaze u kredite. A oni koji već imaju kredite — stisli suzube i plaćaju.
Stabilnost kao narativ, stagnacija kao stvarnost
Vlada će ovu situaciju predstaviti kao dokaz stabilnosti. Banke kao dokaz odgovornog upravljanja rizicima. HNB kao uspjeh makroprudencijalnih mjera. Ali stabilnost koja dolazi iz straha, a ne iz snage, nije stabilnost — to je stagnacija.
U godini u kojoj se očekuju političke odluke o porezima, subvencijama i poticanju potrošnje, pitanje zaduživanja građana postaje pitanje ekonomske strategije. Hoće li se poticati potrošnja, štednja ili investicije? Ili ćemo i dalje živjeti u prividu stabilnosti dok se ispod površine gomila tihi pritisak?
Hrvatska ne živi iznad mogućnosti — živi ispod potencijala
Nenaplativi krediti na povijesno niskim razinama nisu dokaz da su građani financijski snažniji. Naprotiv — dokaz su da su oprezniji, nesigurniji i manje spremni riskirati. U zemlji u kojoj su cijene visoke, plaće skromne, a budućnost neizvjesna, zaduživanje nije luksuz nego kalkulacija preživljavanja.
Ako Hrvatska želi održivu ekonomiju, neće joj biti dovoljno da se hvali niskim udjelom loših kredita. Trebat će joj politika koja građanima vraća povjerenje da se dug može preuzeti — i otplatiti — bez straha od sutrašnjice.
