Zašto bi energetski udar mogao biti opasniji od geopolitičkog – posebno za Hrvatsku
U 20. stoljeću sigurnost se mjerila udaljenošću od fronta, snagom vojske i brojem skloništa. Danas se mjeri sasvim drugim stvarima: energetskom stabilnošću, prehrambenom samodostatnošću, otpornosti na inflacijske šokove i sposobnošću države da ostane funkcionalna kad globalni sustav zapne. Zato popisi “najsigurnijih zemalja” više ne govore samo o geografiji, nego o otpornosti — i zato se Hrvatska na njima ne pojavljuje.
Na tim listama dominiraju Novi Zeland, Švicarska, Butan, Argentina ili Čile. To su zemlje koje kombiniraju izoliranost, neutralnost i visok stupanj samodostatnosti. Hrvatska je, naprotiv, duboko integrirana u europski prostor, članica EU i NATO-a, ovisna o uvozu energenata i izrazito osjetljiva na globalne poremećaje. To ne znači da je nesigurna, nego da pripada potpuno drugačijem modelu: modelu u kojem sigurnost ovisi o stabilnosti međunarodnog poretka i globalnih tržišta.
Energetski šok kao nova prijetnja
Upravo zato je pitanje cijene nafte postalo jednako važno kao i pitanje geopolitičkih napetosti. Prag od 120 dolara po barelu nije slučajan — to je razina na kojoj se globalno gospodarstvo počinje tresti. Nafta je ugrađena u sve: prijevoz, hranu, industriju, logistiku. Kad poskupi energija, poskupi sve. A kad poskupi sve, pada potrošnja, raste inflacija i usporava gospodarstvo.
Za Hrvatsku bi takav skok imao vrlo konkretne posljedice. Gorivo bi poskupjelo, što bi odmah povuklo lančani rast cijena robe i usluga. Inflacija bi se ponovno ubrzala, a kućanstva bi veći dio prihoda trošila na osnovne potrebe. Turizam, kao najvažnija grana gospodarstva, osjetio bi udar kroz skuplje letove i smanjenu mobilnost putnika. Državni proračun bi se našao između većih prihoda od PDV-a i većih troškova subvencija. Industrija i poljoprivreda bi se suočile s višim ulaznim troškovima, a energija — iako djelomično diversificirana LNG terminalom na Krku — i dalje bi bila vezana uz europsko tržište.
Što Hrvatska može učiniti da poveća otpornost
Kad se sve to spoji, postaje jasno da sigurnost države danas nije pitanje bunkera, nego otpornosti. Zemlje koje se smatraju “najsigurnijima” nisu nužno one najudaljenije od sukoba, nego one koje mogu funkcionirati i kad globalni sustav zapne. One koje imaju hranu, energiju, logistiku i institucije koje mogu izdržati šok.
Ako se sigurnost definira na taj način, Hrvatska ima nekoliko ranjivosti koje se ne mogu ignorirati: ovisnost o uvozu energenata, ovisnost o turizmu, relativno nisku prehrambenu samodostatnost, logistička ograničenja i geopolitičku uključenost. No to su ranjivosti koje se mogu smanjiti. Jačanjem civilne zaštite, povećanjem strateških zaliha, ulaganjem u domaću proizvodnju hrane, diversifikacijom energetskih izvora, razvojem željezničke infrastrukture i smanjenjem ovisnosti o jednoj gospodarskoj grani.
Sigurnost više nije mjesto, nego sposobnost
U svijetu u kojem cijena nafte može srušiti gospodarstvo jednako brzo kao i geopolitička kriza, Hrvatska mora razmišljati o sigurnosti šire: manje o tome gdje se skloniti, a više o tome kako ostati stabilna. To je okvir u kojem se priča o “najsigurnijim zemljama” prestaje činiti egzotičnom i postaje dio ozbiljne državne strategije.
