Pjesma „Ne dam nikom na nas“ nastala je iz osobnog gubitka, ali nije ostala zatvorena u toj boli. Mateja ju je podijelila, i time otvorila prostor u kojem se sjećanja ne gase, već svijetle drugima. U njezinim stihovima ne čujemo samo didu—čujemo i naše voljene, naše tišine, naše neizgovorene rečenice. U ovom razgovoru, Mateja Ištuk otkriva kako se piše kad emocija vodi, kako se čuva odnos kroz glazbu i zašto pjesma nije kraj, nego nastavak.
“Ne dam nikom na nas” nije samo naslov pjesme—ona je tiha zakletva, osobna molitva i glazbeni spomenik ljubavi koja ne prestaje ni kad riječi više ne stižu do onih kojima su upućene. Mateja Ištuk, televizijska novinarka i kantautorica porijeklom iz Vukovara, u svom četvrtom singlu ne traži pažnju—ona je daruje. Pjesma posvećena njezinom pokojnom djedu Mirku nastala je u tišini sobe, nakon jednog od proljetnih posjeta njegovom grobu, i od tada živi svoj drugi život: u slušalicama, suzama i sjećanjima mnogih koji su u njezinoj priči prepoznali vlastitu.
U ovom razgovoru nećemo ponavljati ono što već znate. Umjesto toga, zaronit ćemo dublje—u trenutke tišine, u stihove koji nisu ušli u pjesmu, u balans između novinarske objektivnosti i glazbene ranjivosti. Jer Mateja ne piše da bi ostavila trag. Ona piše da bi ga sačuvala.
Pjesma ‘Ne dam nikom na nas’ već je dotaknula srca mnogih. Ali mene zanima—kad si je prvi put otpjevala sama sebi, bez mikrofona, što si osjetila?
Ja sam sve te emocije ustvari osjećala kroz svo vrijeme stvaranja pjesme, jer dok pišem tekst automatski mi dolazi i melodija tako da je „u istom trenutku“ sve bilo gotovo. Osjećala sam veliku tugu – jer mi nedostaje dida, radost – jer sam uspjela gotovo sve ‘naše’ objediniti u ovoj pjesmi, ali i ponos – jer je pjesma vječiti pečat ne samo na naš odnos ili odnos bilo kojeg unuka i bake/djeda (a ima ih), već i na njega kao pojedinca. Tko ga je poznavao, zna o čemu pričam. Njega se jednostavno nije moglo ne voljeti.
Je li pjesma nastala u jednom dahu ili si se vraćala stihovima više puta?
Cijela pjesma je u biti izašla poprilično lako, jednostavno. Nikada mi se to nije dogodilo. Imala sam „problem“ možda oko jednog ili dva stiha. Ali sjećam se da sam ju pisala gotovo bez razmišljanja, riječi su same izlazile na papir, melodija se pojavljivala u glavi automatski, kao da je to već postojeća pjesma. Ne bih izdvajala niti jedan stih, jer je svaki značajna puzzla koja na kraju stvara jednu prekrasnu ‘sliku’.
Kako je izgledao trenutak kad si pjesmu prvi put pokazala Miroslavu Rusu? Jesi li imala tremu?
Čak i ne, što me iznenadilo. Iznimno cijenim, poštujem i volim Rusa i njegovo stvaralaštvo, rad generalno. Kada smo se tek upoznali i prvi put razgovarali, točno se sjećam kako sam se cijela oduzela, nisam mogla izustiti niti jednu riječ, što je za mene velika stvar, ja uvijek imam nešto za reći ( smijeh) – sve od treme, uzbuđenja i nevjerice da se to uistinu događa i to na samom početku moje karijere! Bila sam više uzbuđena i napeta, jer je u meni bio veliki naboj emocija. Srećom, pjesma mu se svidjela na prvu, shvatio je moju emociju i osjetio je, shvatio je poruku pjesme pa je poslije sve bilo puno lakše.
Što ti je bilo važno da ostane tvoje, a što si rado prepustila drugima u aranžmanu i produkciji?
Emocija. Smatram da, kada vjeruješ u tim ljudi koji stoji iza tebe, kao što ja vjerujem u svoje Hitovce, nema „mog“ ili „tvog“. Radimo kao tim i tu ne može biti promašaj, pogotovo kada se toliko dobro razumijemo i osjetimo u procesu stvaranja. Pjesmu možemo izvrtiti cijelu naopako, no ta emocija koju sam ja imala prema djedu, koju imam i dalje – ‘mora’ ostati. Oni su to prepoznali. Sitnice, ali stvarno sitnice smo doradili, a 90% pjesme smo, ako ne i više, ostavili izvorno kako sam ju tog jednog proljetnog poslijepodneva napisala.
Je li ti lakše pisati kad pišeš za sebe ili kad znaš da će to čuti tisuće ljudi?
Stvarno ne znam kako je drugim pjevačima, ali ja se time uistinu ne zamaram. Više sam puta rekla – i kroz razgovore, i kroz intervjue i sl. kako nisam autor koji stvara kada naumi pa ako u tom trenutku ne ide zaključa se u sobu dok ne napiše jednu ili nekoliko pjesama – već kada osjetim trenutak da nešto mora iz mene izaći, ja uzmem papir i olovku, laptop, mobitel, što god u tom trenutku imam pri ruci i pišem. Za neke pjesme smatram da su dovoljno kvalitetne da ugledaju svjetlo dana, poput ove, ali neke ipak ostanu samo na papiru.
Kako reagiraš kad ti netko kaže da je u tvojoj pjesmi prepoznao vlastitog djeda, baku, roditelja?
Pa mislim da je to normalno. Bude mi drago, naravno, što sam doprla do velikog broja ljudi, što sam probudila određenu emociju u njima, ali mislim da je to sasvim normalno – svi smo mi prošli kroz neku vrstu boli, svi smo okusili nekakav gubitak i svako pomisli na nekoga već u prvim stihovima – netko na supruga, netko na baku, netko na oca, sestru, brata, prijatelja… cijeli ugođaj pjesme je generalno sjetan, a mi smo se pogotovo nakon korone otuđili jedni od drugih, zatomljujemo emocije, na van se pokazujemo da smo nešto ili netko što/tko nismo. Teško se suočavamo s emocijama, tako da mi je jako drago što su ljudi osjetili moju emociju, poistovjetili se sa mnom i suosjećaju sa mnom, jer su upravo i oni prošli kroz slično, ako ne i isto.
Postoji li neka didina rečenica, gesta ili navika koju si ugradila u pjesmu, a da to nitko ne zna?
Nema, moj je dida bio šaljivdžija, uživali smo s njime, često smo se smijali. Imao je svoje mudrolije koje su poznate svima koji su ga poznavali, ali i podosta šaljivih doskočica koje mi se nisu uklapale u ono što sam ovoga puta htjela reći. Sada sam spomenula tu njegovu mudrost („mudrost tvojih riječi ne blijedi ni dan“), a iako se nisam osvrnula na šaljivost, to ne znači da mi jednoga dana neće poslužiti za neku veselu, šaljivu pjesmu (smijeh).
Kako balansiraš između novinarske objektivnosti i glazbene ranjivosti?
Moram priznati da je poprilično teško. Novinarski posao je kao i glazba – poziv, a ne posao. Teško se paralelno posvećivati i jednom i drugom, jer oboje zahtijeva dosta vremena, angažmana i koncentracije pa i kreativnosti. Dosta umori novinarski posao – cijeli dan po terenima, baviš se teškim temama, nekad u danu pratiš i po nekoliko različitih tema i onda jednostavno na kraju dana nemaš više niti psihičke, niti fizičke snage probuditi kreativnost i bilo kakvu emociju u sebi kako bi se posvetio glazbi, sve o čemu razmišljaš je da se otuširaš, nešto pojedeš i legneš spavati. Očistiti glavu kako bi se sutradan mogao posvetiti nekim novim temama i tako u krug.
Što ti je sljedeće na glazbenom horizontu—još singlova, možda album, ili nešto sasvim drugo?
Normalan je i logičan slijed da uskoro dođe nova pjesma, pa iza nje još jedna, pa još jedna, pa još jedna… Sve dok ne dođemo do albuma. Ima onih koji su oduvijek htjeli snimiti nešto svoje i kada si ispune tu želju, više ih nigdje nema. Ili sviraju po kafićima, zabavama i sl. Nisu svi za sve i to je sasvim ok. Mislim da sam ja jasno dala do znanja svojim životnim i glazbenim koracima, odnosno putem općenito, da se želim ozbiljno baviti glazbom, da je ona dio mene, a to pokazuje gdje sam danas. Ovaj put nije nimalo lak – bilo je tu brojnih žrtava, odricanja, drugačije djetinjstvo, drugačije odrastanje, ali opet bih sve ponovno. Glazba nije posao koji se obavlja, ona je poziv – i u njoj se gušta.
Znam da ti je glazba sve važnija, a novinarstvo sve više u pozadini. Ako ti se otvori neki drugi glazbeni put—bi li bez zadrške zakoračila u njega i ostavila novinarstvo iza sebe?
Nije tajna da mi je glazba broj jedan. Odmalena znam da mi je to poziv, da je to nešto čime se želim i trebam baviti do kraja života i svoj sam život okrenula isključivo ka glazbi. Otkako sam ozbiljnije ušla u novinarske vode prije par godina, postalo je jasno k’o dan da je novinarstvo samo usputna stanica, ali zapravo se ta dva poziva jako lijepo isprepliću, koliko god bilo teško. Brojni su uspjesi iza mene, no to je tek početak, a svaki je početak težak – ja sam toga svjesna. Težim ka ispunjenju svojih snova, no treba biti realan i ipak osigurati svoju egzistenciju, a trenutno mi to glazba još uvijek ne može pružiti. Vjerujem da se trud, rad, ambicija, ljubav i žrtva uvijek isplate i da ću se u skorijoj budućnosti moći posvetiti 100 posto glazbi, umjesto trenutnih 50 do 60 posto.
