Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara donosimo razgovor s Ljiljanom Haidar Diab, autoricom knjige “Ljubav u sjeni ratova– Kako je biti supruga ratnog izvjestitelja Hassana“. Njezina priča podsjeća da je rat, bez obzira gdje se vodi, uvijek stravičan i razoran.
No u njegovoj sjeni mogu nastati i svjedočanstva hrabrosti i ljubavi. Ljiljana je ostavila siguran posao, obitelj i djecu te se s voljenim suprugom Hassanom Haidar Diabom – ratnim izvjestiteljem – uputila u neizvjesnost Bliskog istoka. On je bilježio riječima, ona fotoaparatom. Njihova priča spojila je strah i hrabrost, kulturu i običaje, ali prije svega – ljubav koja je bila jača od svega.
Kako ste se upoznali s Hassanom?
Našli smo se u kafiću, u isto vrijeme i na istom mjestu – kao da nas je sudbina spojila. Tada sam radila u Croatia osiguranju. Oduvijek sam se voljela baviti fotografiranjem , što mi je kasnije postalo prednost kada sam odlučila krenuti s Hassanom na put. On je bilježio riječima, ja fotoaparatom – i tako smo se nadopunjavali.
Biti supruga ratnog izvjestitelja nije jednostavno. Kako ste se nosili s tim?
Uvijek je tu strah – hoće li se vratiti i u kakvom stanju? Ratovi na Bliskom istoku nisu nimalo slični našem podneblju. Kod nas se znalo tko ratuje protiv koga, a tamo ne znaš tko je s kim, tko je protiv koga. Trebalo mi je dugo da to povežem, i često je moje nerazumijevanje situacije znalo nas dovesti u opasnost. Da, bilo me je strah. Na početku sam mislila – bit će to mačji kašalj. Mi smo prošli rat, znamo kako je. Ali nije ni malo slično. To su nemilosrdne borbe, ubijanja. Nagledali smo se svega – smrti ravno u oči.
Jeste li ikada požalili zbog odluke da ga pratite?
Ne. Na početku sam mislila da će moj odlazak s Hassanom biti način da ga zaštitim – ako mora paziti na mene, pazit će i na sebe. Kasnije sam se opustila, navikla na sve, pa sam se počela previše izlagati – išla sam predaleko, u dubinu, da napravim dobru fotografiju, i time previše izložila i sebe i druge.
Prvi put kada ste došli u Libanon, kako ste se osjećali?
Po mom dolasku u Libanon osjećaji su mi bili potpuno pomiješani. S jedne strane osjećala sam strah od nepoznatog, ali čim sam zakoračila tamo, u meni se probudila neka posebna smirenost — kao da sam stigla na mjesto koje je novo, a ipak na neki način čudno poznato. Nakon što sam upoznala Hassanovu obitelj, brzo sam shvatila koliko su topli, otvoreni i gostoljubivi ljudi. Vrlo brzo su me prihvatili i učinili da se osjećam kao ravnopravan član njihove obitelji, doslovno od prvog dana.
Sabra i Shatila, mjesta Hassanovog djelitnjstva, pretežno su palestinski kvartovi sa svojom specifičnom poviješću i zajednicom, što je dodatno oblikovalo moje razumijevanje mjesta i ljudi koje sam tamo upoznala. Upravo tamo smo i snimali film, nedavno nakon korone, kako bismo približili svakodnevni život i snagu zajednice ljudima koji o njima znaju tek iz vijesti .
Vaša ljubav je ipak pobijedila sve te razlike?
Da, 16 godina smo u braku. Naša ljubav je opstala jer smo oboje bili spremni na žrtvu. Hassan se žrtvovao za mene – nije mu bilo lako doći na selo, jer je cijeli život bio gradsko dijete. A onda dovedeš jednog Arapa u malu sredinu gdje svi svakog poznaju. Na početku su ga teško prihvatili – za mnoge je bio ‘terorist’. Tek kad su ga upoznali, vidjeli su da je spreman svakome pomoći. Danas je glavna zvijezda sela – „gospon novinar”.
Pisati knjigu o vlastitom životu nije jednostavno. Što vam je bilo najteže?
Najteže je bilo pisati istinito o svemu – i o ratištima, i o teškom prihvaćanju, i o obiteljskim razlikama. Bojala sam se reakcije čitatelja. Ljudi često misle da pričaš nebuloze kad spomeneš ratna iskustva. Ali htjela sam da knjiga bude iskrena.
Kako ste se snašli u jeziku i političkim prilikama?
Otišla sam na ratište ne znajući jezik, ne poznajući političke prilike. Hassan mi je objašnjavao, ali ja sam mislila da idem malo poslikati pa se vratiti. Kad ideš s vojnicima na prvu crtu i vidiš da se nešto događa, postaneš svjestan težine. Ako mu se nešto dogodi, ne možeš pomoći ni njemu ni sebi. Zato sam morala naučiti arapski – brzo, gotovo munjevito. Danas arapski znam dovoljno da prepoznajem kontekst – i to mi je bilo ključno da preživim i razumijem.
Planirate li ponovno na put, možda i na ratišta?
Da, ali ne znamo još kada i kamo će nas put odvesti. Ne idemo sada u posjet rodbini jer postoji bojazan da bi se granice mogle zatvoriti i da se ne bismo mogli vratiti u Hrvatsku. Kad odlučujemo o odlasku na ratište, uvijek pratimo situaciju – da ne ostanemo „zarobljeni”, jer znamo da nas naše obitelji čekaju.
Na kraju razgovora s Ljiljanom jasno je kako knjiga Ljubav u sjeni ratova nije samo svjedočanstvo o ratištima i kulturološkim razlikama, nego i priča o ljubavi koja pobjeđuje strah, predrasude i neizvjesnost. Njihova priča podsjeća da je rat uvijek stravičan – ali i da u njegovoj sjeni može niknuti snaga koja nadilazi granice.
Foto: portos.hr
