Dok se proračun puni demografskim mjerama, statistika pokazuje surovu stvarnost: Hrvatska bi do 2050. mogla ostati bez stanovništva veličine Splita i Rijeke zajedno
Hrvatska već godinama povećava izdvajanja za demografske mjere, no broj rođenih i dalje pada, a prirodni prirast ostaje duboko negativan. Dok se iz državnog i lokalnih proračuna u obitelji i djecu slijevaju milijarde eura, statistika pokazuje da se demografski trendovi mijenjaju sporije nego što bi se očekivalo. Podaci Državnog zavoda za statistiku, Eurostata i Ujedinjenih naroda otkrivaju da Hrvatska troši više od europskog prosjeka, ali postiže slabije rezultate — što otvara pitanje ulaže li država dovoljno ili ulaže pogrešno.
Prema podacima Ministarstva financija, Hrvatska je 2023. godine u kategorije povezane s obitelji i djecom uložila oko 6,4 milijarde eura, dok se za 2024. i 2025. procjenjuje rast na 6,6 do 6,8 milijardi eura. Lokalna samouprava dodatno ulaže između 120 i 150 milijuna eura godišnje, najviše kroz naknade za novorođenčad i stambene programe za mlade obitelji. Raspon potpora je velik: od simboličnih stotinu eura do nekoliko tisuća eura, a u pojedinim općinama — osobito onima koje se bore s izraženim depopulacijskim trendovima — naknade za treće dijete dosežu i do 10.000 eura, kao što je slučaj u Općini Lanišće u Istri. Ipak, ni tako izdašne mjere dugoročno ne mijenjaju trendove.
Dapače, broj rođenih u Hrvatskoj već petnaest godina neumoljivo pada. Prema DZS‑u, 2010. godine rođeno je 43.361 djece, dok je 2023. taj broj pao na 32.753. Prirodni prirast ostaje duboko negativan: Hrvatska je 2023. imala oko 16 tisuća više umrlih nego rođenih, što potvrđuju i podaci HZJZ‑a. Drugim riječima, zemlja svake godine izgubi jedan manji grad, i to unatoč rekordnim ulaganjima.
Ono što dodatno zabrinjava jest pogled u budućnost. Prema projekcijama Eurostata, Hrvatska bi do 2050. mogla pasti na oko 3,2 milijuna stanovnika, što znači gubitak od približno 650 tisuća ljudi u odnosu na popis iz 2021. godine. UN‑ove projekcije daju sličan raspon: u srednjem scenariju Hrvatska bi do sredine stoljeća mogla izgubiti oko 550 do 600 tisuća stanovnika. U praksi, to znači da bi Hrvatska do 2050. mogla izgubiti stanovništvo veličine šireg urbanog područja Splita i Rijeke zajedno — što najbolje ilustrira razmjere demografskog pada koji nas čeka ako se trendovi ne preokrenu.
Demograf Stjepan Šterc upozorava da je to “realan scenarij” i da Hrvatska “već sada živi u demografskoj izvanrednoj situaciji”.
Jedina kategorija koja pokazuje pozitivan pomak su migracije. DZS bilježi da je 2022. Hrvatska imala +11.685, a 2023. +13.903 više doseljenih nego odseljenih. No većina doseljenika dolazi iz trećih zemalja, najčešće zbog posla, bez obitelji i bez dugoročnog ostanka.
“To stabilizira tržište rada, ali ne mijenja dobnu strukturu stanovništva”, objašnjava demograf Anđelko Akrap.
Stručnjaci upozoravaju da financijske potpore, iako važne, same po sebi ne mogu preokrenuti demografske trendove. Analize Eurostata i domaćih demografa pokazuju da jednokratne naknade imaju kratkotrajan učinak: u godini povećanja potpora u nekim općinama bilježi se skok broja rođenih, ali se već sljedeće godine broj vraća na staro. “Hrvatska nema demografsku politiku, nego skup nepovezanih mjera”, naglasio je demograf Marin Strmota, koji je još 2018. dao ostavku uz upozorenje da je stanje “demografska katastrofa”.
Poseban problem predstavlja kasno osamostaljivanje mladih. Prema Eurostatu, prosječna dob napuštanja roditeljskog doma u Hrvatskoj iznosi oko 32 godine, što je među najvišima u Europskoj uniji. Uz to, posljedice masovnog iseljavanja između 2013. i 2020. i dalje su vidljive: velik broj mladih obitelji napustio je zemlju, ostavljajući prazninu u generacijama koje bi danas trebale biti u najaktivnijoj reproduktivnoj dobi.
U usporedbi s ostatkom Europe, Hrvatska troši više od prosjeka EU‑a na obitelj i djecu, ali rezultati su slabiji. Eurostat navodi da je stopa fertiliteta u Hrvatskoj 1,45, dok je prosjek EU‑a 1,53. Udio stanovništva starijeg od 65 godina iznosi 22,5%, među najvišima u Uniji, dok je udio djece među najnižima. Sve to upućuje na to da problem nije u količini novca, nego u načinu na koji se ulaže.
Hrvatska je, čini se, došla do točke u kojoj se demografija više ne može popravljati isključivo financijskim potporama. Bez dugoročne, sveobuhvatne politike koja će mladima omogućiti sigurniji početak života, stabilno zaposlenje, dostupno stanovanje i usklađivanje obiteljskih i poslovnih obaveza, demografski trendovi teško će se preokrenuti. U suprotnom, zemlja će i dalje ulagati milijarde — dok stanovništvo polako nestaje.
