Žensko poduzetništvo, obiteljski ugovori i povrat naknada — pravni izazovi koji oblikuju svakodnevicu. Razgovarali smo s odvjetnicom Željkom Radoš Radičević o iskustvima iz prakse i pravnim pitanjima koja najviše pogađaju građane.
Odvjetništvo nije samo poziv – to je i poduzetništvo. Samostalno, zahtjevno, često nevidljivo. U njemu nema klasične promocije, ali ima svega ostalog: odgovornosti, organizacije, strateških odluka, rada s ljudima – i rada za ljude. Sve češće ga biraju žene, ne kao iznimku, nego kao profesionalni izbor koji spaja pravnu preciznost, društveni angažman i svakodnevnu dostupnost.
Odvjetnica Željka Radoš Radičević već godinama vodi vlastiti ured. U ovom razgovoru govori o tome kako je ušla u struku, zašto je ostala, kako izgleda svakodnevica u uredu koji pokriva sve grane prava – i zašto odvjetništvo, kad se radi s uvjerenjem, vraća više nego što se vidi izvana.
Kada ste prvi put pomislili: “Ja ću biti odvjetnica”? Je li to bila odluka iz uvjerenja, slučajnosti ili borbe?
To nije bila neka dugotrajna, čvrsta odluka. Više splet okolnosti. Na prijelazu iz srednje škole birala sam između dva fakulteta i odlučila se za pravni. Odluka koja je prevagnula u smjeru pravnog fakulteta u trenutku takvog odabira možda je više bila formirana nekom idealiziranom idejom obnašanja takve vrste posla, dužnosti ili poziva. Naime, kao i većina studenata, imala sam onu početnu ideju rada u pravnom sustavu – kao sutkinja, možda i državna odvjetnica pa i odvjetnica. To su one uobičajene želje koje mladi pravnici često nose, dok još gledaju pravosuđe kroz televizijsku sliku.
Što je presudilo da ostanete baš u odvjetništvu?
Nakon završetka studija otvorila mi se mogućnost obavljanja pripravničke prakse u odvjetničkom uredu kao odvjetnički vježbenik, što sam i prihvatila. Nakon ispunjavanja uvjeta za polaganje pravosudnog ispita i uspješnog polaganja istog, “vrata” za daljnji rad, praksu i oblikovanje nekog smjera u pravničnom pozivu opet su mi se otvorila — u tada drugom, ali opet odvjetničkom uredu, gdje sam ostala do samostalnog otvaranja vlastite odvjetničke prakse.
Taj početni put bio je više stvar okolnosti nego izbora. No prvi susret s praksom brzo je razbio iluzije. Upravo je to pripravništvo — konkretan rad, stvarni problemi, kontakt s ljudima — usmjerilo moj put. Po inerciji sam ostala u privatnom sektoru, kao samostalni odvjetnik, ali sam zavoljela taj posao, tu dinamiku, tu neku vrstu samostalnosti i slobode koju možda ne bih imala u bilo kojem sustavu, pa čak niti u pravosudnom.
Jeste li se od početka specijalizirali za određeno područje?
Ne, s obzirom da odvjetnički ured, odnosno uredi u kojima sam započela karijeru bili su sve samo ne specijalizirani. Radili smo gotovo sva područja pravne tematike i problematike, a “kako se to nekada i radilo”, dakle, široko, temeljito, bez uskih niša. Danas gledajući, mogu reći da sam imala sreće što sam se mogla dotaknuti gotovo svih grana prava – u građanskom od radnih sporova i obiteljskog prava, preko ovršnog zakona i dr. te do kaznenih predmeta i upravnog prava. Moj ured i danas većinom radi po tom principu jer je fond “mojih” stranaka i njihovih pravnih problema tako i koncipiran.
Kako izgleda svakodnevica žene koja vodi odvjetnički ured?
Voditi ured ne znači samo rješavati predmete – to znači preuzeti odgovornost koja nadilazi radno vrijeme. Ne mogu reći da je teže biti žena u odvjetništvu nego u nekom drugom poduzetničkom segmentu. Ali mogu istaknuti kako je ovo moj izbor i da sam prije upuštanja u poduzetničke vode bila svjesna da u tom slučaju preuzimam odgovornost, ne samo prema strankama, uredu, predmetima i zaposlenicima, nego i prema samoj sebi.
U praksi to znači dostupnost gotovo od 0 do 24, javljanja na telefonske upite, poruke i mailove te zastupanja izvan nekog uobičajenog radnog vremena, a često i vikendima, blagdanima, godišnjim odmorima koji se rijetko mogu planirati unaprijed. Slobodno vrijeme postoji, ali se za isto mora tražiti, stvarati, nadoknađivati. I kada ga nemam, nastojim ga naći – dugujem ga prije svega svojoj djeci. Ali svaki taj dio koji utrošim na na neko “dodatno” slobodno vrijeme, u svakom slučaju nadoknadim.
Ugovori o uzdržavanju, razvodi, obiteljski odnosi, posebno su aktualni i najčešći razlog vaše suradnje sa zajednicom?
Već godinama surađujem s udrugom Izvor iz Tenje, gdje provodim pravna savjetovanja i tematske edukacije, a u velikom djelu obavljam i sekunarno zastupanje upućenih stranaka pred sudom. Kako se radi o udruzi koja radi sa ugroženim skupinama, bilo da se radi o pravima žena i njihovoj povredi ili socijalno ugroženim građanima, često i u manjim prigradskim naseljima i općinama, fokus je najčešće na životnim temama – obiteljski odnosi, razvod braka, uzdržavanje, ugovori o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, vlasnička prava i susjedski odnosi. To su teme koje su uistinu najčešće, a posebno su aktualne u segmentu besplatne pravne pomoći koju ta udruga kroz sustav državnih mjera i iz vlastitih projekata pruža svojim korisnicima – strankama.
U radu sa starijom populacijom, posebno se ističu ugovori o uzdržavanju. Ljudi često ne poznaju razliku između dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja, niti pravne posljedice koje iz toga proizlaze. Upravo zato organiziramo savjetovanja s ciljem prevencije — kako bi se izbjegli kasniji sporovi, nesporazumi i neželjene posljedice.
Nezakonite naknade banaka – kako izgleda vaša uloga u postupcima povrata?
Ovo je također bila jedna od nedavno obrađenih tema kroz radionice jer se radi o trenutno aktualnom pravnom pitanju. Zahvaljujući pozitivnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH te Ustavnog suda, koji su sudovi zauzeli stav o ništetnosti odredbi iz raznih ugovora o kreditu koje su građani zaključivali sa bankama, uz snošenje raznih naknada za obradu tih kredita i njegov plasman korisniku – ulazne naknade, kao i plaćanje tzv. “izlaznih” naknada – dakle onih za prijevremno zatvarnje kredita, krenuo je “val” tužbi građana za povrat, ponekad i davno plaćenih sredstava u obliku tih naknada, koje se sada sudskim putem vraćaju korisnicima zajedno sa pripadajućim kamatama od dana plaćanja takvih naknada.
Radi se o ulaznim i izlaznim naknadama koje su banke godinama naplaćivale bez pravne osnove. Ljudi često ne znaju da imaju pravo na povrat – i to ne samo pravde, nego i konkretnih novčanih sredstava. A što je najvažnije: za ove zahtjeve nema zastare, što znači da se povrat može tražiti i za kredite podignute primejrice i prije više od 15 godina, no na žalost isključivo putem sudskog postupka.
U ovom slučaju ne nastojimo biti most – mi sve odrađujemo. Dovoljno je da osoba zna kada je podigla kredit i kod koje banke, odnosno da nam dostavi bilo kakvu informaciju ili dokumentaciju iz realiziranog kredita. Sve ostalo, od pravne analize do podnošenja zahtjeva, preuzima odvjetnički ured.
Organizirali smo više tematskih predavanja u zajednici upravo na tu temu. Ljudi su zainteresirani, ali često zbunjeni – ne znaju kome se obratiti, što im treba, kako pokrenuti postupak. Zato je važno da im netko sve objasni, ali i da ih stvarno provede kroz cijeli proces.
Postoji li slučaj koji vam je posebno ostao u pamćenju?
Teško je izdvojiti samo jedan specifičan predmet. Kroz dugogodišnju praksu bilo ih je više — neki su uspješno okončani, neki nažalost ne. To su oni slučajevi na kojima se uči, za koje se odvjetnik osobno veže zbog njihove specifičnosti i koje zasigurno nikada ne zaboravi. Ipak je ovo posao — poziv — koji se vrlo često bavi ljudskim sudbinama, osobnim pričama i tragedijama koje, htjeli-ne htjeli, proživljavate zajedno s klijentima.
Jedan takav predmet, koji je još uvijek u tijeku i traje više od 15 godina, nedavno je bio poprilično medijski popraćen. Riječ je o pravnoj borbi mlade žene koja je izgubila partnera u tragičnom događaju. Skupa su živjeli gotovo osam godina, od toga šest i pol kao izvanbračna zajednica. No nakon njegove smrti, sudovi su odbili priznati tu zajednicu kao bračnu — uz obrazloženje da nije dokazana ekonomska zajednica, iako je zajednica života i emocija bila potvrđena. Sud je, među ostalim, naveo da nije utvrđeno „da mu je kuhala“ te da su bili različitog imovinskog statusa.
Iako je partner moje stranke za života osobno ovjerio izjavu da se radi o izvanbračnoj zajednici, sudovi taj dokument nisu smatrali relevantnim. Prednost su dali svjedocima suprotne strane, koji nisu imali neposredna saznanja o suživotu tih ljudi.
Zbog toga smo posegnuli za ustavnom zaštitom. Svi niži sudovi mojoj su stranci uskratili zakonom priznato pravo na obiteljski život. Iako je predmet bio pravno kompleksan, nisam dvojila da će završiti pozitivno — barem pred Ustavnim sudom RH. Ta odluka sada čini svojevrsnu sudsku praksu za istovrsne predmete. Proučavala sam praksu Europskog suda za ljudska prava i bila uvjerena da, ako ne prođe u hrvatskom zakonodavstvu, da bi ga morali dobiti na europskom sudu.
Ustavni sud je donio odluku u korist moje stranke, usklađujući se s praksom Europskog suda za ljudska prava, te ukinuo sve ranije odluke nižih sudova. Oni tu praksu prate i implementiraju ono što bi trebali činiti i niži sudovi — što se, nažalost, ne događa uvijek.
Što biste poručili mladim pravnicama koje razmišljaju o samostalnom radu?
Budite uporne i nikako ne odustajte. Danas je sve više žena u odvjetništvu — i to vrlo uspješnih. Usprkos svim izazovima i teškoćama, svaki slučaj, svaki predmet — osobito onaj koji se uspješno završi — donosi motivaciju i profesionalnu satisfakciju. Biti odvjetnik je zanimljiv i dinamičan poziv, a ako ga radite s uvjerenjem, vraća vam se i profesionalno i ljudski.
