Manjak ljudi i kapaciteta sve su veći izazov, a rješenja se traže kroz bolje povezivanje sustava, nove usluge i tehnologiju
Tko će se brinuti o sve većem broju starijih i nemoćnih građana, gdje će oni dobiti potrebnu pomoć i tko će tu skrb pružati? Pitanja su to koja više nisu problem budućnosti, nego izazov s kojim se Hrvatska već suočava. Starenje stanovništva, sve složenije potrebe korisnika i kroničan nedostatak radne snage traže razvoj dostupnijih i kvalitetnijih usluga dugotrajne skrbi, ali i bolje povezivanje zdravstvenog i socijalnog sustava.
Upravo o tome razgovaralo se u Čepinu na konferenciji „Budućnost dugotrajne skrbi: ljudi, kapaciteti i partnerstvo“, koju je organizirala HUP-Udruga zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi. Bila je to treća konferencija u nizu kojom Udruga okuplja predstavnike institucija, pružatelje usluga i stručnjake kako bi se otvorila pitanja dostupnosti i financiranja skrbi, razvoja institucionalnih i izvaninstitucionalnih usluga, nedostatka radne snage te obrazovanja i profesionalnog razvoja zaposlenih.
Bez ljudi nema ni kvalitetne skrbi
Jedna od ključnih poruka konferencije jest da bez ljudi nema ni kvalitetne dugotrajne skrbi. Hrvatska zato mora istodobno razmišljati kako privući nove radnike, zadržati postojeće te osigurati jasne mogućnosti obrazovanja i profesionalnog razvoja.
„Rastuće potrebe za uslugama dugotrajne skrbi, demografsko starenje i manjak radne snage zahtijevaju razvoj kapaciteta, kvalitetnih usluga i dostupnosti skrbi u svim dijelovima Hrvatske. Važnu ulogu pritom imaju i privatni pružatelji, koji već osiguravaju značajan dio usluga smještaja, zdravstvene njege i pomoći u kući. Poslodavci u sektoru aktivan su partner institucijama u daljnjem razvoju sustava“, istaknula je Maša Smokrović, predsjednica HUP-Udruge zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi.
Posebno se govorilo o potrebi jasnijeg pozicioniranja zanimanja njegovatelja u sustavu.
„Ako želimo odgovoriti na nedostatak radne snage u dugotrajnoj skrbi, moramo ulagati u obrazovanje domaćih i stranih radnika, ali i podići status zanimanja njegovatelja. Potrebno je razviti njegovateljstvo kao jasno prepoznato strukovno zanimanje, s kvalitetnim obrazovanjem i mogućnošću profesionalnog razvoja“, rekao je Pavo Ćorluka, dopredsjednik HUP-Udruge zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi i predsjednik HUP-Koordinacije socijalne skrbi.
Takav bi pristup, dodao je, pridonio i rasterećenju medicinskih sestara i tehničara kojih također nedostaje.
Da se o kadrovima mora razmišljati unaprijed, pokazuje i iskustvo ustanova koje već danas ulažu u obrazovanje i povezivanje sa školama. Štefica Mikšić, ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe Đakovo, istaknula je kako učenici u Dom dolaze na praksu, a dio njih ondje kasnije pronađe i posao.
„Danas nemamo značajan odljev zaposlenika, ali to ne znači da se s tim problemom nećemo suočiti u budućnosti. Upravo zato o kadrovima moramo razmišljati unaprijed, ulagati u njihovo obrazovanje i stvarati uvjete u kojima će ljudi željeti ostati raditi u sustavu“, rekla je Mikšić.
Više skrbi izvan domova, bolja povezanost sustava
Istodobno, odgovor na starenje stanovništva ne može biti samo gradnja novih domova. Sve je važnije razvijati izvaninstitucionalne usluge, poput pomoći u kući, dnevnih i poludnevnih boravaka, mobilnih usluga i podrške obiteljima koje skrbe o svojim članovima. Cilj je, kada je to moguće i sigurno, omogućiti starijoj osobi da što dulje ostane u vlastitom domu i svojoj zajednici.
Važnu ulogu pritom ima i lokalna zajednica. Romano Kristić, pomoćnik pročelnice za zdravstvo i osobe s invaliditetom Grada Osijeka, upozorio je kako dugotrajnu skrb nije moguće promatrati samo kao lokalno ili regionalno pitanje.
„Potreban nam je nacionalni okvir koji će osigurati da usluge budu dostupne svim građanima, ali i financijski priuštive. U tome važnu ulogu imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave, kroz financiranje i sufinanciranje pojedinih usluga te kroz ulaganje u potrebnu infrastrukturu“, istaknuo je Kristić.
Na konferenciji se govorilo i o potrebi snažnijeg povezivanja zdravstvene i socijalne skrbi. dr. med. Danica Kramarić, savjetnica ministrice zdravstva Irene Hrstić, naglasila je kako dostupnost ne znači samo da usluga postoji, nego i da je korisniku dostupna u pravom trenutku, na pravom mjestu i pod financijski prihvatljivim uvjetima.
Može li tehnologija pomoći tamo gdje nedostaje ljudi?
Važan dio rasprave bio je posvećen i novim tehnologijama. Umjetna inteligencija i digitalni alati mogu pomoći u organizaciji rada, smanjenju administrativnog opterećenja i povećanju sigurnosti korisnika, no tehnologija ne može nadomjestiti čovjeka. Upravo zato pitanje radne snage ostaje jedno od središnjih pitanja budućnosti dugotrajne skrbi.
Načelnica Sektora za podršku ustanovama socijalne skrbi u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, dr. sc. Lejla Osmančević Katkić, naglasila je kako korisnik mora ostati u središtu sustava, a iskustva pružatelja usluga snažnije uključena u oblikovanje budućih rješenja.
„Radna snaga naša je najveća vrijednost. Bez ljudi koji svakodnevno rade s korisnicima nema ni kvalitetne skrbi. Svatko u sustavu može dati svoj doprinos, ali ključ je u partnerskom odnosu i zajedničkom djelovanju svih dionika, usmjerenih prema istom cilju – kvalitetnoj, dostupnoj i održivoj dugotrajnoj skrbi“, poručila je.
U HUP-Udruzi ističu kako je za daljnji razvoj sektora potreban predvidiv regulatorni i financijski okvir koji će pružateljima omogućiti ulaganja u zaposlenike, kapacitete, suvremene modele skrbi i tehnologiju.
Rasprava će se nastaviti i u drugim dijelovima Hrvatske. Četvrta konferencija u nizu bit će održana u Dalmaciji, gdje će se razgovor o budućnosti dugotrajne skrbi nastaviti s lokalnim pružateljima usluga, institucijama i drugim dionicima.
Jer dugotrajna skrb više nije samo pitanje zdravstva i socijalnog sustava, već pitanje cijelog društva – od obrazovanja i tržišta rada do obitelji i lokalne zajednice.
Foto: HUP-Udruga zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi
