Iz krize koja je prijetila gašenjem proizvodnje izrasla je zajednica koja danas okuplja 250 članova i stabilizira domaće tržište lješnjaka.
Kad su proizvođači lješnjaka ostali bez sigurnog otkupa i s cijenama koje su padale do dna, činilo se da je pred njima samo odustajanje. Lješnjak je tada vrijedio tek 7 do 10 kuna po kilogramu, nasadi su se krčili, a tržište se raspadalo. Upravo te godine, na konvenciji u Đakovu, okupila se skupina proizvođača koja je odlučila pokušati nešto što dotad nije postojalo — udružiti se i zajednički graditi sustav koji će ih izvući iz krize.
„Situacija je bila toliko loša da je svaka opcija bila bolja od one u kojoj smo se tada zatekli“, prisjeća se upravitelj zadruge Tomislav Haršanji. U prvoj godini okupilo ih se oko stotinu, svaki s vlastitim problemima, ali s istom potrebom: pronaći način da opstanu.
Danas, nekoliko sezona kasnije, zadruga Naš lješnjak okuplja gotovo 250 članova i više od 1100 hektara lijeske. Sustav otkupa, skladištenja i logistike koji su izgradili postao je primjer kako zajednički plasman može stabilizirati tržište i podići cijenu svima, ne samo članovima.
Haršanji objašnjava kako je ključ uspjeha upravo u tome što zadruga nema privatne interese. Zadrugari dobivaju jumbo vreće na kućnu adresu, zadruga organizira prijevoz, a oni koji žele mogu sami dovesti lješnjak i istovariti ga u elevatore. Analiza se radi transparentno, a nitko nije obvezan prodati svoj urod zadruzi. Ako im se rezultati ne sviđaju, mogu ga odvesti kući. „Poslagali smo sve aspekte plasmana od nule“, kaže.
Rast članstva pokazuje da je model pogodio srž problema. Mnogi koji su prije nekoliko godina razmišljali o krčenju nasada danas planiraju nove. Haršanji kaže da mu je najdraže čuti upravo te priče — one u kojima se očaj pretvorio u novi početak. „Ljudi koji su tjednima krckali i pakirali lješnjake na malo sada u jesen riješe cijeli urod u ljusci, i to pod boljim uvjetima nego da su prodavali jezgru.“
Tržište lješnjaka u Hrvatskoj i dalje je gotovo u potpunosti orijentirano na izvoz lješnjaka u ljusci. Prerada je, kaže Haršanji, za domaće proizvođače preskupa i rizična. Iako je i sam sanjao da će Naš lješnjak jednog dana imati svoje proizvode na policama, brzo je shvatio da se lokalna prerada teško može nositi s velikim igračima. „Kao da automehaničaru kažete da bi trebao sam proizvoditi rezervne dijelove, ugrađivati ih i još plasirati svoje vozilo“, slikovito opisuje.
Ističe i kako upravljanje zadrugom nosi i veliku odgovornost. Oko 250 obitelji računa na to da će posao biti odrađen uspješno, iako mnogi faktori nisu u njihovim rukama. Upravo zato, kaže Haršanji, u svemu ga vodi jednostavna misao — stvoriti nešto što će njegova djeca jednog dana prepoznati kao vrijedno. Ne zbog njega, nego zbog ideje da se upornost i zajedništvo isplate.
Što se tiče budućnosti Našeg lješnjaka, zadruga već razmatra projekte koji bi dodatno učvrstili njihovu poziciju na tržištu. Među njima je i plan o vlastitom skladištu okruženom eksperimentalnim nasadima, svojevrsnom centru znanja i razvoja. „Tko zna“, kaže uz osmijeh, „kao što je i zadruga nekoć bila san, možda će i ovo postati stvarnost.“
Foto: portos.hr
