Redatelj Damir Lončar otkriva put od stroge pripreme do trenutka kada ansambl postane jedno tijelo i jedan ritam
Uoči premijere operete Grofica Marica u osječkom HNK-u, Damir Lončar govori o kazalištu iz perspektive čovjeka koji ga živi s obje strane rampe – kao glumac i kao redatelj. Upravo ta dvostruka optika daje njegovim probama specifičnu energiju: kombinaciju preciznosti, discipline i slobode koja se, kaže, može pojaviti tek kad ansambl potpuno ovlada materijalom.
Lončar operetu ne doživljava kao “lakši žanr”, nego kao precizan mehanizam u kojem se gluma, pjevanje, pokret i ritam moraju uklopiti u jednu cjelinu. “Mislim da je ‘otprilikizam’ smrt kazališta i jako pojeftinjuje naš posao”, kaže, naglašavajući kako se improvizacija može dogoditi tek kad je sve ostalo savršeno posloženo.
Sklad mnogih elemenata
Kada govori o režiji, Lončar je vrlo jasan: sve je režija. Od izbora komada i suradnika do scenografije, kostima, koreografije, svjetla, tehnike, zbora i orkestra. “Svi žele i nadaju se da će predstava biti najbolja na svijetu. Nekad i bude”, kaže uz osmijeh.
U radu s ansamblom oslanja se na iskustvo glumca. Zna što tijelo može, što ne može, i koliko je važno da se izvođač osjeća sigurno u ulozi. “Želim da im sve ‘štima’. Ionako već intenzivno troše svoje tijelo, um, glas, energiju i dušu.”
Opereta je, kaže, žanr koji traži gotovo nemoguće: “krasno pjevati, uvjerljivo glumiti i besprijekorno plesati, a pritom se praviti da je sve beskrajno lagano”. Ta se vještina može trenirati, ali postoji nešto što se ne može naučiti – talent. On je, tvrdi, ono što izvođača čini drugačijim od drugih ljudi.
“Ona vrsta magije”
Probe vodi kombinacijom razgovora, zadataka i igre. Tek kad se sve svlada, dolazi trenutak koji najviše voli – trenutak kada se dogodi “ona vrsta magije” i kada ansambl prestane biti skup pojedinaca. “Teško je odrediti kad se to dogodi, ali kad se dogodi prvi put, često je predivno.”
Opereta lako sklizne u “previše”, ali Lončar tome ne ostavlja prostora. “To je osjećaj za mjeru i kajanje”, kaže kroz smijeh. Publika može ponijeti izvođača, ali upravo tada treba ostati hladne glave. Trudio se, kaže, da u Grofici Marici ostane upravo ono što žanr čini živim – mjera, ritam i igra.
Prva prilika da se to osjeti bit će 15. svibnja u 20 sati, na premijeri u osječkom HNK-u.
