Najveće ribolovno društvo u Baranji, otkriva zimsku tajnu Stare Drave
Prije nekoliko desetljeća bilo je normalno vidjeti ribare kako sjekirama otvaraju rupe na zaleđenom Biljskom jezeru- starom dravskom rukavcu koji mještani i Osječani zovu Stara Drava. Danas, iako je led jednako debeo, nitko to više ne radi jer se pokazalo da ribe ispod njega prežive i bez ijednog udarca sjekire. To potvrđuje i Branko Šivak, dopredsjednik ŠRD‑a Karas iz Bilja, društva s najvećim brojem članova u Baranji.
„Ljudi su to radili iz dobre namjere, ali nije imalo učinka. Ribe se same povuku dolje, gdje je voda toplija i mirnija,“kaže.
Život ispod leda: tihi zimski režim
I doista — dok se na površini leda vide tragovi klizaljki i psećih šapa, ispod njega odvija se tihi, usporeni život. Ribe se spuštaju u dublje slojeve, u mulj, gdje je temperatura stabilnija. Metabolizam im se usporava, troše manje kisika i hrane se minimalno. Neke vrste stvaraju i tvari nalik glikolu, prirodnom antifrizu, koji im pomaže da izdrže najhladnije dane.
„Som i manjić su aktivni i preko zime“, dodaje Šivak. „A somovi ovdje znaju biti i po dvadeset, trideset kilograma,“ dodaje pomalo ponosno zagledan u zaleđenu površinu.
Ispod leda, unatoč prividnoj tišini, sve funkcionira. Voda se raslojava, najhladniji sloj ostaje pri površini, a dublji ostaje nezaleđen. Trska i vodeno bilje ispuštaju kisik, pa se dijelovi uz obalu nikad ne smrznu do dna. Ribe se prirodno povlače prema dnu, gdje je sigurnije.
U jezeru, kaže Branko, žive domaće vrste poput soma, smuđa, šarana i štuke, ali i alohtone vrste — amur, tolstolobik, američki somić i babuška. Nekada je ovdje bio i zlatni karas, po kojem društvo nosi ime, no gotovo je nestao pod pritiskom invazivnih vrsta. Linjak, još jedna domaća vrsta, danas je rijedak prizor, tek u Dunavu ili Vuki.
Najveće društvo u Baranji — i najveselije
ŠRD Bilje danas broji oko 450 članova, među kojima je čak 90 djece, juniora, kadeta i seniora. — brojka na koju su posebno ponosni. „Najponosniji smo što smo najbrojnija udruga u Baranji i što imamo toliko djece koja nam se vraćaju svake godine“, kaže Šivak. „To je naša budućnost.“
Njihova škola ribolova svake jeseni pretvara Staru Dravu u malo, veselo okupljalište. Djeca dolaze s roditeljima, nose svoje prve štapove, a neki ih dobiju upravo tamo — kao nagradu, poticaj ili iznenađenje. Medalje vise oko vratova, jabuke, kape, majice dijele se iz ruke u ruku, nitko ne ostaje bez nagrade, a na obali se čuje razigrano dozivanje i ono uzbuđeno „imam ribu!“ koje se pamti cijeli život.
Ulov je sporedan, veselje je glavno. A njega ne nedostaje — svako dijete kući nosi uspomenu na dan uz vodu. To, kaže Šivak, starijima uvijek prizove početke i pokaže koliko je društvo naraslo.
Biljski ribiči ne djeluju samo lokalno. Sudjelovali su i na svjetskim natjecanjima, iako je riječ o zahtjevnom i skupom sportu — jedan natjecateljski štap može stajati i nekoliko tisuća eura, a pribor se mora mijenjati svakih par godina.
Zajedništvo im je ključno za opstanak društva. Ulažu sve što mogu, pa su pred jedno svjetsko prvenstvo na Staroj Dravi sami uredili bazu: uz dvije drvene kućice niknula je natstrešnica, zaštita od komaraca te prostor za kuhanje, druženje i čekanje ulova.
A ulovi? Ima ih za priču. Jedan član prije nekoliko tjedana izvukao je soma teškog više od trideset kilograma. “Tolstolobici znaju biti i ozbiljno teži od toga”, kaže sa osmijehom Branko.
Priroda zna svoj posao
Kad se priča vrati na led, Šivak samo odmahne rukom. „Priroda to sve sama riješi“, kaže. „Na nama je samo da je pustimo.“
I dok se sunce spušta nad zaleđenu površinu, a led lagano pucketa pod nesigurnim koracima i klizaljkama, lako je povjerovati da je u toj tišini ispod — sve već odavno posloženo.
Foto: portos.hr
